Elektronički otpad

Tražite izvor dodatne zarade bez ulaganja?? sve što morate je svakodnevno se ulogirati u svoj account i skupljati bodove kako biste zaradili i osvajali dodatne nagrade na dnevnim nagradnim igrama!!

1.1. Što je elektronički otpad?

Elektronički otpad je popularno i neformalno ime za elektroničke proizvode na kraju radnog vijeka. Ubraja se u opasne otpade zbog niza štetnih kemijskih spojeva poput kadmija (tiskane ploče), arsena, olova (koristi se u monitorima radi zaštite od zračenja) žive, kroma (dekorativne svrhe), berilija, fosfora (katodne cijevi monitora i televizora) i plastike koji su opasni po ljudsko zdravlje i veliki su zagađivači okoliša.

Elektrotehnički i elektronički otpad se u zakonima Europske unije označava kraticom WEEE (Waste Electrical and Electronic Equipment), a oprema EEE. Danas gotovo svako kućanstvo posjeduje takve naprave.

Elektronička oprema je sve zastupljenija u uredima i trgovinama, ukratko, posvuda, a kad joj dođe kraj pojavljuje se u otpadu. Procjenjuje se da je godine 1992. u ukupnom europskom kućnom otpadu WEEE iznosio oko 2%, odnosno 4 milijuna tona, a 1998. već 6 milijuna tona (4% u kućnom otpadu ili 50 milijuna komada).  Očekuje se da će se količina WEEE-a povećavati po stopi od 5% godišnje, što znači da će se u sljedećih deset godina taj otpad udvostručiti. Porast WEEE-a je tri puta veći od porasta komunalnog otpada.

1.2. Gubitak resursa

Kad se otpadni materijal ne reciklira, za proizvodnju se moraju pronaći nove sirovine. To bespotrebno troši energiju i najčešće uzrokuje nove ekološke probleme.

U 1998. procjenjeni gubitak sirovina u Europi zbog nereclikliranja elektroničke i elektrotehničke opreme je bio:

• 2.4 milijuna tona željeza
• 1.2 milijuna tona plastike
• 652,000 tona bakra
• 336,000 tona aluminija
• 336,000 tona stakla

Na te brojke je potrebno dodati i gubitke teških metala (olovo, živa…) koji, u slučaju nepravilnog zbrinjavanja, čine veliku štetu okolišu. Da recikliranje može biti vrlo isplativo može se vidjeti na primjeru aluminija. Recikliranjem jednog kilograma aluminija možemo uštedjeti 8kg boksita, 4kg kemijskih proizvoda i 14 KW struje.

1.3. Zdravstveni rizici

Zdravstveni rizici uzrokovani opasnim tvarima u elektroničkom otpadu su jedan od najbitnijih razloga za brigu o kvalitetnom zbrinjavanju takvog materijala. U elektroničkim i električnim uređajima može se pronaći mnoštvo vrlo toksičnih supstanci, npr. arsen, brom, kadmij, CFC i HCFC spojevi, olovo, živa i drugi.

CFC i HCFC spojevi se koriste u proizvodnji rashladnih uređaja i izolacije. Obe vrste spojeva spadaju u takozvane "stakleničke plinove" koji ispuštanjem u atmosferu uzrokuju promjenu klime i oštećenja ozonskog omotača.

Fluorescentna rasvjeta sadrži potencijalno štetne supstance kao na primjer visoko toksični teški metali, naročito živa, kadmij i olovo. Ulaskom u tijelo ove supstance mogu oštetiti jetru, bubrege i mozak. Živa je također i neurotoksična te se može akumulirati u hranidbenom lancu. Sadržaj žive u fluorescentnim lampama je zabrinjavajući. Jedna takva lampa kakvu se može pronaći u većini ureda sadrži 30 miligrama žive, a po europskim propisima 1 litra vode smije sadržavati maksimalno 0.001 miligram tog teškog metala. Jednako tako, Europska unija planira izbaciti olovo iz većine proizvoda, no do sad dvije trećine proizvođača nije izradilo detaljne planove o prelasku na čistije tehnologije.

Broj zaslona s tekućim kristalima (LCD) stalno raste te sve više počinju prevladavati na tržištu osobnih računala. Donedavno su tekući kristali ubrajani u opasni otpad, pa su takvi zasloni zahtijevali posebnu obradu. No Njemački savezni ured za okoliš (UBA) je na temelju ekotoksikoloških studija zaključio da tekući kristali nisu posebni otpad pa ih ne treba razarati u zaslonima prije njihova zbrinjavanja.

2.1. Elektronički otpad u razvijenom svijetu

Veliki problem elektroničkog otpada imaju razvijene zemlje kao Sjedinjene Države koje procjenjuju da će u sljedećih šest godina oko milijardu računalnih komponenti postati otpad te otprilike tri milijarde raznih uređaja kućne elektronike, uključujući 200 milijuna televizora. Zastarjela računala u SAD-u sadrže više od dvije milijarde kilograma plastike, 1,6 milijardi kilograma kadmija, 600 milijuna kilograma kroma i isto toliko olova te još zasad nepoznatu količinu žive i broma.

Kako "moda" ponekad ima nezanemarive ekološke posljedice govori i zanimljivi primjer iz Njemačke gdje je jedna "zelena" političarka izračunala da 10 milijuna prodanih "tamagočija" godišnje u Njemačkoj znači 350 tona električnog otpada u kućnom otpadu te da je prodaja dugmastih baterija zbog njih porasla za 30%.

Praćenjem ključnih pokazatelja utvrđeno je da svaki stanovnik Europske zajednice godišnje odbaci oko 14 kg električnog i elektroničkog otpada što je oko 5 milijuna tona godišnje na razini cijele EZ. Procjenjuje se da će količina takvoga otpada rasti tri puta brže nego prosječna količina otpada općenito. Kako bi se rješenje i pravno reguliralo, Europski parlament donio je direktivu broj 2002/96/EC koja se odnosi na električni i elektronički otpad (Waste electrical i electronic equipment - skraćeno WEEE-direktiva)

2.2. Problemi u zemljama u razvoju

Osim povećanja količine vlastitog smeća, problem uvoza otpada sa zapada je daleko veći. Kao i obično, najveća svijetska ekonomija, Sjedinjene Američke Države, se i pri ovom ekološkom problemu ponaša krajnje neodgovorno i zaostalo. Čak 70 do 80 posto opasnog elektroničkog otpada SAD izvozi u siromašne zemlje. Procjene govore o 225 tona elektroničlog otpada izvezenog iz SAD-a svakog tjedna. Jedina su razvijena država koja nije potpisala Baselsku konvenciju koja propisuje kontrolu izvoza opasnog otpada. Dok Europska legislativa pritisak pokušava usmjeriti na proizvođače i natjerati ih na proizvodnju ekološki prihvatljivijih proizvoda, SAD planira zakone koji će još više potaknuti nemoralnu aktivnost izvoza otpada.

Najveći uvoznik američkog otpada je Kina. U pokrajini Guandong, tek četiri sata vožnje udaljenoj od Hong Konga, ogromne količine toksičnog otpada pristiglog sa zapada prerađuju siromašni radnici primitivnom tehnologijom opasnom po njih i njihov okoliš. Iako je najveći susjed SAD-a, Kanada, potpisnica Baselske konvencije, u praksi čini malo protiv ilegalnog izvoza otpada u siromašnije zemlje. 

U Hrvatskoj je na snazi novi zakon o otpadu u kojem je elektronički otpad svrstan pod opasan. Kako Hrvatska nema mogućnosti niti postrojenja za zbrinjavanje i obradu elektroničkog otpada te se izvozi u druge zemlje, novi zakon obavezuje proizvođače ili uvoznike elektroničke opreme da se sami pobrinu za njegovo skupljanje. No s obzirom na efikasnost provođenja zakona kod nas, vjerojatno će i dalje sve ostati na savjesti pojedinih proizvođača i krajnjih korisnika da zbrinu svoj otpad. Na žalost, na mnogo mjesta ne postoji organizirano prikupljanje ili su građani nedovoljno informirani o mogućnostima sigurnog odlaganja opasnog otpada, pa često ni njihova savjest nije dovoljna.

Zanimljiv je podatak da u Hrvatskoj nekoliko specijaliziranih tvrtki sakupi čak 4 tone starih mobilnih telefona, odnosno oko 40 000 zastarjelih uređaja. U njima je najopasniji dio stara baterija koja sadrži kadmij. Do kraja ove, 2005. godine tvrtka Unija Meteor planira krenuti u posao recikliranja dijelova mobitela, koji je prema njihovim procijenama vrijedan 8 milijuna kuna.

Iz pravne perspektive elektronički otpad je definiran u zakonu o otpadu iz 2003. godine (http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/2179.htm). U tom zakonu su definirane obaveze proizvođača i potrošača u postopanju s takvim otpadom.

3.1. Načini zbrinjavanja

Elektrotehnički i elektronički otpad sadrži visok udjel opasnih tvari, pa ukoliko se njime ne gospodari na pravilan način može uzrokovati poremećaje u okolišu.

Samo 11 posto odbačene elektroničke opreme se 1998. recikliralo. Ostalo se deponiralo ili izvozilo. Jedan od problema reciklaže elektronskog otpada nalazi se u teškom razdvajanju pojedinih sirovina iz otpada. Zato je jako bitna zakonska regulacija načina izrade elektroničkih komponenti i uređaja kako bi se recikliranje olakšalo u što većoj mjeri. Ako je recikliranje lakše, cijena mu je manja te postaje konkurentna primarnim izvorima sirovina.

Europski parlament u Strasbourgu donio je početkom travnja 2002. odluku da do 2005. taj otpad ne smije u smeće i na deponije (sada u EU ide godišnje oko 6 milijuna tona). Proizvođači opreme morat će snositi troškove zbrinjavanja što će ih potaknuti da izrađuju opremu koja se može lakše zbrinuti ili reciklirati. Tvari kao olovo, kadmij i živa moraju do 2006. nestati iz te opreme.

    Neka su rješenja počele nuditi velike korporacije poput Hewlett-Packarda koji reciklira računala pretvarajući ih u plastičnu ambalažu i plemenite metale koji se tale i oblikuju u proizvode od bronce ili zlatne poluge. U kompaniji tvrde kako se tako svi troškovi uloženi u proces recikliranja podmiruju, no bez obzira na to čini se da je glavni problem što još kod mnogih proizvođača nije proradila svijest o problemu elektroničkog otpada. Jedini način da se to promijeni donošenje je strogih zakona pa tako, primjerice Kalifornija razmatra prijedlog zakona prema kojem bi proizvođači računala bili obvezni do 2005. organizirati recikliranje 50 posto, a do 2010. čak 90 posto svih odbačenih elektronskih uređaja.

Korporacija Sony je došla na ideju da umjesto rastavljanja, staru elektroničku opremu pohranjuje u napuštene otvorene rudnike. Neki od njih mogli bi primiti preko 70 milijardi računala, a onda bi se iz te "urbane rude" mogao u budućnosti vaditi bakar, zlato, željezo i ostali materijali.

3.2. Ponovna upotreba i recikliranje

Zasad postoje četiri osnovne metode reciklaže elektroničkog otpada (koje nisu međusobno isključive pri obradi nekog odbačenog proizvoda):

• rastavljanje opreme: ručno odvajanje dijelova koji se mogu ponovo upotrijebiti i reciklirati
• mehanička obrada: uklanjanje štetnih dijelova, zatim usitnjavanje i rezanje
• spaljivanje i pročišćavanje: nakon što se spale gorivi dijelovi mogu se odvojiti metali
• kemijska obrada: plemeniti metali mogu se ukloniti iz tiskanih krugova putem kemijskih procesa.

Elektroničku i elektrotehničku opremu je teže reciklirati nego staklo, papir ili limenku. Njena reciklaža je vrlo kompleksna, a manji je problem velika bijela tehnika nego mala kompliciranija oprema.

Primjerice, u SAD-u je 1998. reciklirano samo 11% računala, a cak 70% velike bijele tehnike iz kućanstava. Problem rastavljanja i recikliranja sitnog elektroničkog materijala vidi se i u tiskanim pločama u kojima se može naći pola metala i nemetala iz periodnog sustava elemenata, među njima zlato, platina, srebro, tantal, cerij, lantan, razni elektroliti, sredstva protiv gorenja, plastika i dr.

Španjolska udruga elektroničke industrije ANIEL planira recikliranje mobitela. S prikupljanjem se počelo 2001. godine na 3100 sabirnih mjesta i procjenjuje se da je već prve godine prikupljeno oko 700 000 komada, a do 2003. ukupno četiri milijuna, i to na trošak proizvođača. Japan je 2001. donio odluku o recikliranju televizora, perilica, hladnjaka i klima uređaja, koji u Japanu iznose oko 80% električnih proizvoda. Od travnja 2001. do veljače 2002. prikupljeno je 7,9 milijuna komada te opreme.

U elektronički otpad možemo svrstati i potrošne medije za pohranu podataka. Tvrtka Bayer AG je 1998. objavila da je u svom pogonu u Dormagenu proizvela 5000-itu tonu polikarbonata i to reciklažom 350 milijuna kompaktnih diskova koje je prikupljala od 1994. u suradnji s tvrtkama srednje veličine u Njemačkoj, Engleskoj i Nizozemskoj. Optički nosači podataka sastoje se od polikarbonata, metaliziranoga sloja aluminija, zaštitnog laka i tiska. Kemijskim procesom odvajaju se slojevi, a zatim centrifugiranjem odjeljuje plastika. Dobiveni polikarbonat miješa se s novim materijalom, dobiva oznaku R-tip i koristi za kućišta u elektro i elektroničkoj opremi.

3.3. Recikliranje baterija

Baterije sam odlučio posebno istaknuti zbog činjenice što svi redovito odbacujemo stare, iskorištene baterije. Kako koristimo sve više mobilnih uređaja broj odbačenih baterija raste iz godine u godinu. Nažalost, većina tog otpada završi sa ostalim kućnim otpadom na smetlištima koja nisu predviđena za odlaganje opasnog otpada.

Postoje mnoge vrste baterija, jednokratne, punjive, one s iznimno toksičnim komponentama i one koje su praktički potpuno neutralne ako ih se odbaci u prirodu.

Važno je znati koje od njih možemo relativno sigurno odbaciti s komunalnim otpadom, a koje od njih moramo obavezno zbrinuti na pravilan način kao opasni otpad. Jednako tako je bitno je znati koje baterije je isplativo reciklirati kako ne bi bezrazložno odbacivali vrijednu sirovinu.

Automobilski akumulatori sadrže živu pa je njihovo nezbrinjavanje iznimno opasno i štetno. U razvijenim državama velika većina ovakvih baterija završi u reciklaži.

Nikal-Kadmijske  baterije su punjive, ali nakon određenog broja ciklusa gube snagu i moraju se zbrinuti. Kadmij je teški metal i njegovo odlaganje u prirodi je štetno jer vremenom može doći do podzemnih voda i zatim u cijeli ekosustav u kojem se akumulira.

Nikal-metal-hidridne punjive baterije se smatraju ekološkima. No nikal je relativno štetan metal, a i ove baterije sadrže elektrolit koji može biti štetan u većim količinama. Općenito se smatra da pojedinačne baterije mogu biti odbačene u komunalnom otpadu, ali ukoliko skupimo veći broj baterija potrebno ih je  odnjeti na recikliranje.

Litijske jednokratne baterije se koriste u fotoaparatima. Ne sadrže visoko toksične komponente, ali prije odlaganja bi ih trebalo potpuno isprazniti kako bi se potrošio metalni litij u njima.

Litij-ionske punjive baterije ne sadrže otrovne tvari pa ne postoji problem odlaganja. To je ohrabrujuća činjenica s obzirom da se koriste u sve većem broju mobilnih uređaja, od mobilnih telefona do prijenosnih računala pa čak i automobila na električni pogon. U masovnu upotrebu ne ulaze zbog osjetljivosti, pa ekološki nepovoljnije tehnologije imaju prednost u mnogim područjima primjene.

Sam proces recikliranja teče tako da se prvo odbacuju zapaljive tvari kao što je plastika. Nakon toga se ogoljele ćelije sjeku na komade, a ti se komadi zagrijavaju do točke topljenja metala. Dio nemetala ispari drugi dio se sedimentira ovisno o specifičnoj masi. Opasni kadmij brzo isparuje pa je pare potrebno hladiti i skupljati. Dobiveni metali se koriste u raznim granama industrije.

Recikliranje baterija je isplativo ukoliko pogoni dobijaju sortirane baterije ovisno o svom kemijskom sastavu. Selekcija i transport odbačenih baterijskih članaka su obično subvencionirani od strane države.

3.4. Budućnost

Kao što vrijedi kad je riječ o ljudskom zdravlju poslovica «Bolje je spriječiti nego liječiti» može se primijeniti i kod pitanja zbrinjavanja elektroničkog otpada. Kako bi se taj otpad preusmjerio s puta prema deponiju treba uvesti promjene u projektiranju opreme, rabiti manje različitih materijala da se olakša separacija pri reciklaži itd. Industrija treba poštivati četiri načela pri izboru materijala:

• rabiti manje materijala
• u slučaju plastike odabrati kompatibilne polimere
• identificirati sve uporabljene polimere
• projektirati sve dijelove za jednaki vijek trajanja, jer greške jednog dijela mogu rezultirati u preranom odbacivanju proizvoda.

4. Mogućnosti

Kako se količina opasnog elektroničkog otpada povećava u svakom domaćinstvu, vrlo je bitno da i obični građani budu svjesni mogućnosti ispunjenja svojih obaveza prema okolišu. Prečesto se mogu vidjeti stara računala i TV uređaji ostavljeni među uobičajenim smećem. Veliki dio građana je neinformiran o mogućnostima sigurnog odlaganja tog štetnog otpada, a mnogu čak niti nisu svjesni štetnosti odbačenih elektroničkih uređaja.