HRVATSKA POVIJEST SREDNJEGA
VIJEKA II
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Pregled
povijesti hrvatskog naroda, 600. – 1526.
- Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje
Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira
plemstvo se razdijelilo na dvije stranke: jedna se okupila oko Stjepana II
(koji je oko 1090. vjerojatno umro), a druga uz kraljicu Jelenu. Nakon smrti
Stjepana II. uz Jelenu je stao znatan dio njegove stranke. Ostatak plemstva je
opredijelio se za Bizant i cara Aleksija Komnena nadajući se od njega pomoći. U
takvim prilikama odlučila je kraljica Jelena zajedno s pristašama pozvati u
pomoć ugarskoga kralja Ladislava koji joj je bio u rodu. Kralj Ladislav je
prihvatio poziv i s vojskom krenuo prema Hrvatskoj na proljeće 1091. Dravu je
prešao nizvodno od Virovitice, a sve do Gozda nije naišao ni na kakav otpor (a
i tamo tek poneko pleme). Unatoč lakom napretku, morao se vratiti u Ugarsku jer
su sa sjevera napali Kumani koje je vjerojatno tamo poslao sam Aleksij Komnen.
Ladislav se vratio, ali je u Hrvatskoj za kralja postavio svoga nećaka Almoša.
Ubrzo nakon toga Aleksije je u dalmatinske gradove poslao svoga opunomoćenika
Guifreda koji je ponovno ujedinio dalmatinski temat s carstvom, a hrvatsko
plemstvo se okrenulo protiv Ladislava i za kralja okrunilo Petra. Ladislav se
više nije vraćao u Hrvatsku, ali je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju kako bi
je što više vezao uz Ugarsku.
Novi
ugarski kralj Koloman odlučio je ući u rat s hrvatskim kraljem Petrom kojemu je
prijestolnica bio Knin. Aleksije nije pomagao Hrvatskoj ni dalmatinskim
gradovima jer je ratovao protiv križara koji su prolazili kroz Carigrad i Malu
Aziju. Umjesto vojne pomoći predao je dalmatinski temat na upravu i zaštitu
mletačkom duždu. U međuvremenu se Koloman zaručio s južnoitalskom normanskom
princezom Buzilom. Rat Kolomana i Petra započeo je 1097, a u bitci kod Gvozda
Petar je izgubio život. Ta bitka i zauzeće Biograda značila su da je Koloman
susjed Venecije te dužd Vitale započinje pregovore radi međusobne sigurnosti
posjeda.
Koloman
je svoje vladarsko pravo temeljio na nasljednom pravu. Ali nakon 1099. kad su
ga potuklu Rusi i Kumani morao je na neki drugi način učvrstiti svoju vlast u
Hrvatskoj.
Koloman. Kolomanov pokušaj osvajanja dalmatinskih gradova nije mogao
proteći bez sukoba s Bizantom i Venecijom
kao bizantskom zemljom. Kako se bizantski princ Ivan Konmen oženio
ugarskom princezom Piroškom (Irenom), a antiohijski i tarentski herceg Boemund
zamislio ponovnu navalu na Drač i Bizant, car Aleksije i kralj Koloman su
sklopili savez. To je morala prihvatiti Venecija, kao carska saveznica.
Na
proljeće 1107. zaputi se kralj Koloman s vojskom na primorje. Osvojio je Zadar,
građani polažu prisegu te ga svečano uvode u grad. Nakon toga osvojio je
Šibenik, Trogir i druge gradove. Poslije predaje gradova i otoka Koloman sazva
sabor ispred Zadra te građanstvo , biskup i kralj polože prisegu
vjernosti. Nakon toga Koloman je za
posebnog dalmatinsko-hrvatskog kralja proglasio svog sina Stjepana koji je tada
imao šest godina.
Gradovima je podijelio privilegije: oslobođeni su plaćanja danka (kralj je sebi
uzimao samo trećinu prihoda gradske luke), zajamčena im je drevna autonomija,
gradovima je zajamčeno da nijedan građanin neće morati primiti gosta na silu…
Kolomanov
uspjeh u Hrvatskoj nagnao je hercega Almoša (Kolomanov brat) da zatraži pomoć u
Njemačkoj. Pomoć nije dobio, ali kad je Koloman zauzeo dalmatinske gradove
Almoš se ponovno digao protiv njega. Na Kolomana je krenuo car Henrik V. Godine
1108. opkolio je Požun (Bratislavu), ali se morao vratiti.
Pred
smrt je Koloman odlučio oslijepiti Almoša i njegovog sina Belu (1115.). Nakon
Kolomanove smrti Almoš pobjegne u Bizant gdje ga primi car Aleksije i princ
Ivan. Slijepog sina Belu Almoš je ostavio u samostanu nedaleko Pečuha.
Pacta
conventa ili Qualiter - Godine 1102. sastao se s
predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena koji su ga svojom voljom izabrali za
hrvatsko-dalmatinskoga kralja obvezavši ga na zasebnu krunidbu za
hrvatsko-dalmatinskog kralja i održavanje posebnog sabora u hrvatskim državnim
poslovima. Koloman je priznao i potvrdio hrvatskom plemstvu sigurno i
neumanjeno posjedovanje njegovih plemenskih drevnih zemljišnih baština i
kmetova na njima, a oni će mu za uzvrat u ratu davati po deset oboružanih
konjanika po plemenu, dolazeći do Drave o svom trošku, a preko Drave o
kraljevu. Nakon toga okrunjen je u Biogradu na moru te je utemeljena personalna
unija Hrvatske i Ugarske. Pacta conventa je spis koji govori o tim događajima i
starija je historiografija zastupala njegovu apsolutnu vjerodostojnost.
Qualiter govori o Kolomanovim povlasticama hrvatskom plemstvu što ih je ugarski
kralj podijelio 1102, a o zasebnom političkom i upravnom položaju hrvatskih
zemalja nema ni riječi. Hrvatska je, istina, izgubila državnu samostalnost, ali
valja istaknuti da dinastički prijelom i 1102. godina ne bijahu prepreka
stoljećima društvenog sazrijevanja.
Granice
hrvatske države često su se mijenjale. U vremenu kad je Koloman vladao granice
su tekle otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i srednji Vrbas, zatim na
donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem između štajersko-kranjskog pograničnog
gorja, otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka pripadali su
Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis.
Društvo
je bilo sastavljeno od slavenskog te romanskog (Romani; kasnije Latini i Vlasi)
stanovništva u dalmatinskim gradovima. Slojevi društva dijelili su se na
slobodne i neslobodne. Neslobodni su bili sluge u gradovima te na plemićkim i
crkvenim posjedima. Slobodni su se dijelili na seljake, građane (gradski
plemići i obični građani) i plemiće (niže i više plemstvo – ban, župan i
dvorski dostojanstvenici).
Hrvatski
vladari nisu imali stalnu prijestolnicu; stolovali su iz raznih mjesta: Nin,
Klis, Biaći, Knin, Biograd i Solin.
Svoju
vlast vladar je dijelio s banom (od X. st.) te županima (od IX. st.). župani su
stajali na čelu županija koje se često sastoje od manjih župa. U X. i XI. st.
županije su bile: gatska, lička, krbavska, lučka, sidraška, ninska, bribirska,
kninska, podmorska ili kliška, cetinska, imotska, livanjska, plivanjska,
psetska, (pri)morska, rastočka. Za županije u Bosni i u Panonskoj Hrvatskoj
nema iz toga vremena nikakvih pouzdanih podataka, ali ih je bez sumnje bilo.
Dalmatinski
gradovi imali su svoju samoupravu, a po njihovu uzoru kasnije su uređeni
gradovi koje su Hrvati sami podigli: Biograd i Šibenik. Na čelu grada bio je
prior kojeg su birali gradski plemići (patriciji). A zatim potvrdio kralj.
Zadarski prior je bio najugledniji (iz porodice Madijevaca). Prior je
predsjedatelj gradskog vijeća koje se sastojalo od sudaca, tribuna i
bilježnika, a redovito se sastajala i gradska skupština na koju bi dolazili
gradski biskup, svećenstvo, plemstvo i građani. U gradovima se sudilo po
rimskom zakonu.
POVIJEST HRVATSKE
1102. – 1526.
Uklapajući
kraj XI. st. u njegov društveni kontekst i postavljajući ga u odnos naspram
europskog srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogli otkriti
nijednu pojavu koja bi se bitnije razlikovala od općenita razvoja u europskom
društvu toga doba. Bio je to razmah feudalizacije ili pak smjena dinastija što
su u toj epohi sveopćega rađanja nesmetano prelazile državne granice i
narodnosna područja srednjovjekovne Europe.
U osvit
XII. st. pred dinastijom Arpadovića stajao je samo jedan zadatak: nastaviti
prekinutu djelatnost Trpimirovića, a zajednički ugarsko-hrvatski prostor
priključiti europskim društvenim zbivanjima.
Nakon
krunidbe u Biogradu i ulaska u Zadar i druge dalmatinske gradove,
Koloman je svoj uspjeh nadovezao na ostvarenja Petra Krešimira IV. i Zvonimira,
a dalmatinske gradove je još uže vezao uz kraljevstvo. Uklapanjem hrvatskog
kraljevstva u opseg zemalja krune sv. Stjepana, Slavonija se pridružila onoj
društvenoj cjelini koje od Ljudevita Posavskog i Tomislava bijaše dijelom. Ona
je sada mogla postati integralnim dijelom hrvatskoga kraljevstva, njegovom
trećom povijesnom pokrajinom. U takav će se razvoj uključiti i Zagrebačka
biskupija. Ona je svoju jurisdikciju širila južno od Same prema brdskom razmeđu
Slavonije i Hrvatske, sve do granica Splitske nadbiskupije ; od jadranske obale
prema sjeveru.
Koloman
je 1105. protegnuo svoju vlast na čitavu Donju Dalmaciju. Povlastice što ih je
dao Trogiru, Zadru i Rabu, njegovo obećanje da će održavati čvrsti mir te da
ničim neće krnjiti staru slobodu Dalmacije nisu mogli prikriti kraljevo
nastojanje da vojnim snagama što ih je smjestio u gradske utvrde (Split, Zadar)
podvrgne gradove čvrstom nadzoru.
Trogirskim
privilegijem
se obvezao da neće «dopustiti da se u vašem gradu nastani nijedan Ugrin ili
stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite», ali uvođenje ugarskih posada
u gradski recinkt bilo je kršenje vlastite riječi. Ipak, ugarski zaštitni
sustav na Jadranu raspada se već Kolomanovom smrću 1116. Njegovi nasljednici
nisu mogli trajnije održavati utjecaj Arpadovića na Jadranu.
Premda
su proširili svoju vlast i na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, njihova se
državna organizacije ni u čemu nije promijenila. Državno središte ostalo je
duboko u panonskoj ravnici. Dolaskom Arpadovića i stvaranjem ugarsko-hrvatske
države napuštena je jadranska usmjerenost Trpimirovića. Arpadovići su bili
mirni u Panoniji, u političkim zbivanjima uglavnom su bili lokalna dinastija.
Nakon
Kolomanova pobjedničkog ulaska u dalmatinske gradove Arpadovići do kraja
svojega postojanja, uz možda jedinu iznimku Bele III, više nisu poveli
odlučniju, promišljeniju politiku na istočnom Jadranu. Tako je osnovicu svojem
imperijalnom poletu XIII. stoljeća, Venecija na istočnom Jadranu postavila već
u XII. st.
Već
potkraj Kolomanova vladanja Venecija je započela boru na uporišta na istočnom Jadranu. 1115.
dužd Ordelafo Faledro osvaja Rab, Zadar (osim gradskog kaštela) i Biograd.
Iduće godine osvaja zadarski kaštel, Šibenik, Trogir i Split; a Republika
uspostavlja svoju vlast i nad kvarnerskim dijelom Dalmacije. Ugarski knez
Sergije je pokušao ponovno osvojiti Rab i uspostaviti vlast ugarsko-hrvatskog
kralja, ali nije mu uspjelo. Kasnije su pokušavali Stjepan II. i Bela II, ali
bezuspješno.
Stjepan
II. Kolomana je naslijedio sin Stjepan u
dobi od petnaest godina. Promjena na prijestolju povukla je za sobom ozbiljne
promjene na međunarodnom planu jer su svi Stjepanovi susjedi pokušavali
proširiti svoje posjede na uštrb njegova kraljevstva. U Hrvatskoj se morao
braniti od Bizanta i Venecije (dužd Ordefalo Faledro).
Ratovao
je protiv bizantskog cara Ivana od kojeg je zahtijevao da sa svojeg dvora
protjera Almoša i druge ugarske bjegunce. Ivan je odbio te je rat trajao dvije
godine. Mir je sklopljen s dogovorom da Sava i Dunav budu granicom dviju
država. Stjepan nije znao da je Bela još uvijek živ, a iz rata se vratio teško
bolestan. Nije ima nasljednika. Kad je saznao za Belu, pozvao ga je na dvor,
proglasio ga prijestolonasljednikom i oženio Srpkinjom Jelenom.
Bela
II. Slijepi. Zbog svoje mane većinu poslova je prepustio drugima, naročito ženi
Jeleni. Protiv njega je kao pretendent na prijestolje istupio Boris
Kolomanović. On je najprije pošao u Bizant caru Ivanu koji ga oženi svojom
rođakinjom, a zatim preko Karpata s vojskom uge u Ugarsku. Bio je poražen. Bela
je ratom protiv Venecije opet vratio Dalmaciju, ali bez Zadra i otoka, a stekao
je i Bosnu.
Gejza
II. Bela je imao tri sina: Gejzu, Stjepana
i Ladislava. Gejza ga je naslijedio kao kralj, Stjepan kao herceg hrvatski, a
Ladislav kao herceg bosanski. U to vrijeme na vlast u Bizantu dolazi Emanuel
Komnen s željom da pod svojom vlašću okupi sve zemlje koje su nekad bile u
sklopu Rimskog carstva. Rat je trajao od 1146. do mira 1156. Osim Komnena u
ratu su sudjelovali Austrijanci, Nijemci i Boris Kolomanović na strani Bizanta
te Srbija, Hrvatska, Dalmacija, Panonija i južnoitalska Normanija na suprotnoj.
Nakon
Gejzine smrti, na prijestolje je trebao stići njegov sin Stjepan III, ali
protiv toga je stao Emenuel Komnen zahtijevajući da novi kralj bude najmlađi
Gejzin brat Stjepan. Ugri su to odbili u na prijestolje postavili Ladislava
koji je nakon šest mjeseci na vlasti umro. Ipak je priznat Stjepan IV, koji je
s vlasti protjeran zbog lošeg vladanja te je ipak kraljem proglašen Stjepan
III, Gejzin sin.
Stjepan
III. Novi kralj je bio primoran poslati svog
brata Belu u Bizant gdje ga car zaruči svojom kćerkom i proglasi
prijestolonasljednikom. Osim slanja Bele u Bizant, Stjepan se obvezao caru
predati i Hrvatsku južno od Velebita te Dalmaciju, ali to nije izvršio. Zbog
toda je 1164. došlo do novog rata. Stjepan je bio primoran zemlje predati
Emanuelu.
Nakon
što je Emanuel dobio Sina Aleksija, Bela gubi dostojanstvo
prijestolonasljednika; čak su i njegove zaruke razvrgnute. Ubrzo nakon toga
Stjepan III. iznenada umire, a Bela dolazi u ugarsku gdje ga nasljeđuje kao
Bela III.
Kad se, pak, Bizant u doba Emanuela
Komnena posljednji put okrenuo prema Zapadu, stočni se Jadran našao između
dvostrukog, bizantskog i mletačkog pritiska. Stjepan III. (1163. – 1172.)pokušao
se oduprijeti Emanuelu, ali je u sredini 60-ih godina XII. st. bio poražen.
1180. umro je Emanuel Komnen, pa je njegova smrt zauvijek ugasila svaki
bizantski san o Zapadu. Zadar je te godine prihvatio vlast Bele III, a
istodobno su se i drugi dalmatinski gradovi južno od Zadra, do Splita vratili u
opseg ugarsko-hrvatskog kraljevstva.
Bela
III. Kralj je zavladao Ugarskom i Hrvatskom
od Drave do Krke (bez Srijema), jer je bizantska vlast u Hrvatskoj prestala
ubrzo nakon Emanuelove smrti. Kralj je bez otpora zauzeo hrvatske gradove,
Srijem, Dalmaciju od Krke do Neretve, Split, Trogir pa čak i Zadar (1180.).
Bela je svog starijeg sina Emerika dao još za svoga života okruniti za ugarskog
te hrvatsko-dalmatinskog kralja; u Bosni se održao ban Kulin kao ugarski vazal,
a srpski veliki župan Stefan Nemanja se približio ugarskom dvoru kao saveznik
(to nije ostao dugo, budući da je Bela počeo posezati za Srbijom i Bugarskom).
- Krčki knezovi
-
prvi poznati član ove porodice, knez
Dujam (1118. – 1163.) bio je mletački vazal
-
opravljali su otokom Krkom kao mletačkom
knežijom
-
Bartola II. je Bela III. obdario čitavom
zemljom što je pripadala županiji modruškoj
- Knezovi Bribirski
-
prvi put se spominju kod Konstantina
Porfirogeneta
-
naziv su dobili po gradu Bribiru gdje je
od dolaska Hrvata živjelo pleme nazivano Šubići
- Knezovi Cetinski
-
u vrijeme kraljeva Emerika i Andrije II.
vrlo značajnu ulogu ima cetinski knez Domald koji je potekao od plemena Snačić
(Svačić)
-
njegovi bliski rođaci ili direktni
potomci su knezovi Cetinski, obično nazivani Nelipčići
- Omiški knezovi Kačići
-
na kraju XI. i u XII. st. ta je obitelj
vrlo moćna u okolici Omiša, a vjerojatno su potekli iz područja između Krke i
Zadra
-
od 1167. do 1180. se kao knez ističe
Nikola s kojim je grad Kotor klopio ugovor kako bi građani mogli slobodno
ploviti po moru; on je 4.08.1180. dao kamenovati splitskog nadbiskupa Rajnerija
s kojim je bio u svađi radi nekih posjeda pod Mosorom
-
u vrijeme mletačkog rata zbog Zadra,
Kačići su kralju Beli III. bili velika pomoć jer su ometali mletačko brodovlje
- Knezovi gorički i vodički Babonići;
kasnije nazvani Blagajski
-
pleme je nastalo na obali Kupe, između
Karlovca i Siska (grad Steničnjak)
-
u znak priznanja zbog pobjede nad
istarskim markgrofom Berchtoldom, kralj Emerik je Stjepanu Goričkom darovao
posjed Vodica na rijeci Sani gdje je kasnije sagrađen Blagaj
-
Emerik. Ubrzo nakon stupanja na vlast, na Emerika sa digao mlađi
brat Andrija zahtijevajući Hrvatsku s Dalmacijom kao svoju baštinu. Pobijedivši
brata, Andrija postade hrvatskim hercegom. U kasnijim ratovima protiv brata,
Andrija je izgubio potporu svojih privrženika je je stavljen u gradu Knegincu
pod stražu. Boležljivi Emerik je još za života dao okruniti sina Ladislava
zasebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a za ugarskog kralja okrunjen je 1204.
U
vrijeme građanskih ratova u Ugarskoj krenuo je Četvrti križarski rat.
Emerik je umro 1204. pomirivši se prije
toga s bratom Andrijom. Ladislav II. je vladao svega osam mjeseci, nakon čega
je umro.
Venecija
je zadržala samo kvarnerski dio Dalmacije, a središnjim dijelom je zavladao
panonski kralj. Da bi ponovno stekla Zadar, Venecija koristi Četvrti križarski
rat 1202. godine. Umjesto plaćanja brodske zakupnine mletačkom brodovlju za
prijevoz prema Istoku, križari su se obvezali da će za nju osvojiti Zadar.
Grad je
osvojen 18.XI.1202. Križari (francuski) i Mlečani (dužd Henrik Dandolo)
nastanili su se u gradu što ga je njegovo stanovništvo napustilo. U njemu su
proveli čitavu zimu i tek su u proljeće iduće godine napustili osvojeni grad.
Zadru nije pomogao kralj Emerik, nego hrvatski velikaš i sidraški knez Domald
te splitski nadbiskup Bernard. 1204. Domald je postao zadarskim knezom, ali je
1205. grad ponovno morao prihvatiti mletačku vlast. Ugarski kraljevi nisu
pokušali zavladati Zadrom sve do Ludovika Anžuvinca, a Andrija II. i Bela IV.
su ga se čak i odricali u korist Venecije.
Andrija
II. Stupanjem na prijestolje, Andrija je
razriješio dugogodišnje dinastičke sukobe, ali nije znao ponovno vratiti ugled
kraljevske osobe. Pokušao je ratom protiv Galicije, ali to je propao. Nakon
toga odlučio je ispuniti očev zavjet te krenuti u križarski rat. Kako nije imao
dovoljno financijskih sredstava za plaćanje prevoznine po moru, prepustio je
Mlečanima svoja prava na Zadar (1216.). Prije odlaska na Istok, postavio je za
namjesnika templarskog meštra Poncija de Cruce, a u ugarskoj ostrogonskog
nadbiskupa Ivana. Andrijina epizoda u križarskom ratu bila je neznatna. Vratio
se u Europu kopnenim putem preko Carigrada noseći sa sobom nekoliko relikvija
što ih je nabavio za svog boravka u Svetoj Zemlji.
Po
povratku našao je zemlju u vrlo nepovoljnom stanju, posebno zbog pohlepe
velikaša. Okrunio je svojeg starijeg sina Belu za «mlađeg kralja» te ga učinio
hrvatskim hercegom. Nakon toga je počeo oduzimati nekim plemićima državna dobra
koja su prigrabili za njegova odsustva. Unatoč trudu da zemlju uspravi na noge,
kralj je ponovno utonuo u dugove i rasipništvo pa se na njega diglo brojno niže
plemstvo, vojni službenici, čak i sam Bela. Napokon je bio prisiljen izdati «Zlatnu
bulu». Ukratko, ona je bila pokušaj da se smanji moć velikaša i ukinu
financijski neredi, podigne kraljevska moć te zajamče prava i sloboda
pripadnicima nižeg plemstva. Posljednji članak Zlatne bule određivao je pravo
višega i nižega plemstva da svrgne kralja bez straha od osude na veleizdaju
ukoliko on ne bi poštivao odredbe toga dokumenta.
Međutim,
ništa se u državi nije poboljšalo nakon Zlatne bule; kralj je i dalje živio
rasipno. Stoga se ponovno podigla buna, ali ovaj puta na čelu visokog crkvenog
i svjetovnog plemstva. Andrija je morao izdati novu Bulu; ovaj puta se kralj
podvrgava presudi ostrogonskog nadbiskupa, umjesto oružanom otporu plemstva.
Sljedeće godine, kralj je doveo sebe i Ugarsku u situaciju izopćenja iz Crkve,
a samo svečana prisega i obećanje da će poštovati odredbe «Zlatne bule» spasile
su ga od takve strašne kazne.
Bela
IV. Bela IV. je na prijestolje stupio u
tridesetim godinama života i čvrsto odlučan vratiti stari sjaj kraljevstva. Uz
Kolomana i Belu III. smatra se najznačajnijim vladarom dinastije Arpadovića.
Prvi zadatak bio mu je zbrinjavanje udovice svoga oca, mlade Beatrice koja je
bila trudna. Bela ju je stavio pod stražu, ali ona je pobjegla u Njemačku i
tamo rodila Stjepana Postuma, oca posljednjeg Arpadovića, Andrije III. Ni Bela,
ni Koloman
nisu dijete priznali svojim bratom. Novi kralj odlučio je uvesti reda u državu,
prije svega među plemstvo. Odredio je da nitko osim biskupa i glavnih državnih
dostojanstvenika ne smije sjediti u prisustvu kralja. Sve molbe, pa i najviših
velikaša, moraju se kralju podnositi pismeno. Ujedno je odlučio pod kraljevsku
vlast vratiti sve posjede što ih je njegov otac razdavao ili su ih je plemići
dočepali na nepravedan način.
Godine
1239. Beli je stigao zahtjev od kumanskog kana Kutena da primi njega i njegov
narod u Ugarsku jer su ih napali Mongoli (Tatari). Bela je primio izbjeglice,
ali Tatari su zatražili da im se vrate «podanici». Bela je sazvao sabor u
Budimu 1241., ali prisutni su zahtijevali da se Kumani izruče. Čak je i narod
smatrao da su Kumani potajne tatarske uhode pa je napadnuta kuća kana Kutena u
Pešti, a on ubijen. Nakon toga se velik dio Kumana vrati u domovinu harajući
Ugarskom, Slavonijom, Srbijom i Bugarskom.
Do
bitke između Batu-kana i Kadana te Bele došlo je 11.04.1241. na rijeci Šaju.
Bela je pobijeđen te je uspio pobjeći u Austriju, ali Koloman je bio teško
ranjen te je umro u Čazmi. Austrijski herceg je iskoristio situaciju i zatražio
od Bele tri županije. Za to vrijeme Tatari su opustošili čitavu Ugarsku i Slavoniju (posebno Zagreb), a zatim su
krenuli prema jugu. Bezuspješno su opsjedali mnoge gradove, a konačno ih je
zaustavila vijest o smrti vrhovnog kana Ogotaja u Aziji. Vratili su se na Istok
usput pustošeći Ugarskom, Srbijom, Bugarskom, južnom Rusijom…
Nakon
najezde Tatara, kraljevina se našla u potpunom rasulu. Stanovništvo je pobjeglo
u šume i planine, zemlja nije bila obrađena, savladala je glad, a zatim i kuga,
počele su pljačke razbojnika, a gladni vukovi su napadali ljude čak i u kućama.
Bela se vratio u Ugarsku i počeo obnovu. Najprije je vratio upravu, a zatim uspostavio
sigurnost osobe i imetka. Nakon toga počeo je stvarati tvrde gradove jer je
bilo očito da su jedino oni davali dovoljno sigurnosti narodu. Poticao je
gradnju bedema i obrambenih sustava: Kalnik, Medvedgrad, Garić, Lipovac, Okić i
drugi. Opustjelu zemlju je naseljavao, ponajviše Nijemcima koji su u najvećem
dijelu slučajeva bili obrtnici i nastavali su gradove (pojačani razvoj
slobodnih kraljevskih gradova). Povlastice su gradovi dobivali i prije:
Varaždin, Perna, Vukovar, Virovitica, Petrinja, Samobor; novi slobodni k.
gradovi bili su Križevci, Jastrebarsko,
Gradec…
Nakon
uređenja kraljevine, Bela je počeo rješavati vanjskopolitička pitanja. Najprije
je od austrijskog hercega Fridrika Babenbergovca uspio vratiti tri županije
koje je ovaj od njega zatražio godinu dana ranije. Zatim je ratovao s Venecijom
zbog Zadra. Vojska hrvatskog hercega i bana Dionizija bila je 1243. potučena
pod Zadrom te se on vratio pod Mlečane, ali većina građana je odselila u Nin.
Godine 1244. Bela je u slavonskom gradu Glažu (današnja bosanska posavina)
sklopio s Mlečanima mir odrekavši se Zadra. Prema mirovnom sporazumu Zadrani su
bili primorani za kneza primati onoga koga im dužd pošalje, nisu se smjeli
ženiti iz Hrvatske, a Mlečani su preuzeli upravu nad svim gradskim prihodima.
Mletačka Republika se obvezala da neće pomagati Stjepana, «tobožnjeg sina
kralja Andrije» koji je tada živio u Veneciji i za koga je njegova majka
Beatrice zahtijevala hrvatsko herceštvo. U isto vrijeme u Hrvatskoj je trajao
građanski rat koji su započeli Splićani i Trogirani sporom oko sela Ostroga.
Sve je završilo 1244. Split, poraženi, obvezao se da će za gradskog kneza
birati kraljevskog čovjeka, predati šest talaca i ponovno položiti prisegu
vjernosti. Bosanskog bana Ninoslava, koji je bio splitski saveznik, Bela je
natjerao na pokornost.
Nakon
toga započeo je rat za babenberšku baštinu. Fridrik Babenberg poginuo je kao
posljednji od svoje loze te su Austrija i Štajerska ostale bez vladara. Kao
kandidati javili su se Bela i češki kralj Přemysl Otakat II. U borbu se
umiješao i papa Inocent IV. te je njegovim zalaganjem došlo do mira u Požunu
1254. Češki kralj dobio je Austriju, a Bela Štajersku. Ubrzo je u Štajerskoj
izbila buna i Štajerci svojim vladarom proglase kralja Otakara. Zbog toga je došlo
do češko-ugarskog rata nakon kojeg se poraženi Bela morao odreći Štajerske.
Belin sin Stjepan morao se oženiti Otakarovom nećakinjom Kunigundom, a češki je
kralj uspio pridobiti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora.
Stjepan
V. Odmah na početku svog vladanja ušao je
u rat s češkim kraljem Otakarom II. Rat je završio mirom u kojem se Stjepan
odrekao zahtjeva za Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom, a Otakar je
obećao da neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije II. koji je
ubrzo i umro u Veneciji.
Godine
1272. Stjepan je krenuo u Napulj. Sa sobom je poveo sina Ladislava kojeg je
ustavio u opatiji u Topuskom. Kad je stigao u Bihać, kralju je javljeno da mu
je sin nestao te se vratio natrag. Saznao je da se Ladislav nalazi u Koprivnici
kamo je vjerojatno dospio u sporazumu bana Joakima Pektara i kraljice
Jelisavete. Stjepan je umro u vrijeme opsade Koprivnice.
Ladislav IV. Kumanac. Nakon Stjepanove smrti došlo je do potpunog rasula u kraljevstvu.
Velikaši su jačali i otimali se za bansku čast i imanja. Dok je Ladislav još
bio malodoban, umjesto njega je vladala kraljica majka, Jelisaveta. Glavni
zamjenik bio joj je slavonski ban Joakim Pektar. Nakon njega na banskoj časti
bio je Matija od plemena Čaka te Henrik Gisingovac koji je 1273. podigao bunu
protiv kralja i njegove majke. Ban je poginuo, a kraljev brat Andrija bio je
imenovan hrvatskim hercegm. I tu dužnost je preuzela njegova majka. Godine
1273. odvijala se bitka na Moravskom polju. Tu je novoizabrani njemački kralj
Rudolf Habsburški pobijedio češkog kralja Otakara te vratio baštinu
Babenbergovaca. Habsburgovcima su uvelike pomagali ugarski vojnici.
Nekoliko
godina kasnije (1278.) umro je hrvatski herceg Andrija te je Ladislav ostao
jedini zakoniti Arpadović, jer dvor nije htio priznati Andriju «Mlečanina»,
sina Stjepana Postuma. Ipak se dogodilo da je on bio posljednji Arpadović na
ugarsko-hrvatskom prijestolju. Knezovi Gisingovci su se 1289. digli na kralja
Ladislava te su pozvali Andriju koji je stigao u pratnji ujaka Morosinija.
Nakon što je stigao u Hrvatsku, krenuo je na sjever, ali su ga zarobili u
Štrigovi u Međimurju te je predan na čuvanje austrijskom hercegu Albrehtu I.
Nakon što su neki Kumani ubili Ladislava, Andrija je pozvan na prijesolje.
Andrija
III. Mlečanin. Rudolf Habsburški, papa Nikola IV. i
napuljska kraljica Marija, sestra Ladislava IV. počeli su odmah po stupanju
Andrije na vlast svojatati ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Napuljskom dvoru se
pridružila gotovo sva Hrvatska od Drave do Neretve, čak i Gisingovci. Andrija
je upotrijebio oružanu silu, ali Ivan Gisingovac ga je izdajnički uhvatio i
zarobio. Kralj se otkupio, a Babonići su mu pomogli dovesti majku Tomasinu
Morosini u Ugarsku; nakon toga imenovao ju je hrvatskim hercegom. Poslije kratkog mira ponovno je 1295. došlo
do građanskog rata, a posebno je stradao Zagreb gdje je Gradec bio uz Andriju,
a Kaptol uz Karla Martela (Napulj). Sveopća buna buknula je kad je kralj htio
svog ujaka Alberta, budući da nije imao nasljednika, proglasiti prijestolonasljednikom.
Andrija je umro usred nemira 1301. S njime je izumro rod Arpadovića.
Bribirci
Kralj
godine 1251. potvrđuje Bribircima Bribirsku županiju, koju su im, ističe kralj
u ispravi, tobože darovali još njegovi preci, a privilegijem potvrdio njegov
otac. Bribirci, nekadašnji kraljevski župani, pretvaraju Bribirsku županiju u
vlastito kneštvo, a Bela IV. može takav razvoj samo potvrditi, premda oni nisu
mogli kralju predočiti navodni Andrijin privilegij, izjavljujući da su ga
izgubili. Belin privilegij za Bribirsku županiju iz 1251. god. prava je mjera
zbiljske vlasti, ali i kraljevskog ugleda Arpadovića u Hrvatskoj južno od
Velebita u sredini XIII. stoljeća.
Arpadovići
u Slavoniji u srednjem vijeku potiču razvoj gradskih društava, ubiru
tridesetinu, marturinu i poreze, organiziraju županije.
U
dalmatinskim gradovima su prisutni vrlo rijetko, ali imaju pravo izdavati
povelje i sl., ali nisu mogli utjecati na proces kroatizacije komuna. Hrvatsku
odlikuje dinastički uspon vlastele kojoj su ogledni primjer Bribirci.
Izvanredno smješteni u tvrdim uporištima u zaleđu Zadra i Šibenika; od Grgura u
30-im godinama XIII. st, do Mladena II. stotinu godina kasnije, Bribirci svojim
kneževanjem u dalmatinskim gradovima stvaraju jedinstven politički prostor na
istočnom Jadranu. Oko godine 1300. i u vrijeme Pavla I. njihova politička moć
je na vrhuncu. Za vrijeme dinastičkog sukoba Arpadovića i Anžuvinaca potkraj
XIII. st. moć Bribiraca je naglo ojačala te su proširili svoju vlast na Bosnu i
Hum.
Ipak,
intenzivna uloga Bribiraca nije trajala dugo. U sukobu oko Zadra, Bribirci se
nisu mogli suprotstaviti moćnoj Veneciji (1313. su se Mlećani oko Zadra sporili
s Anžuvincem Karlom I, ali grad se oslanja na Pavla I.), a desetak godina
kasnije (Mladenov poraz kod Blizne 1322.) ni anžuvinskom centralizmu (tada
počinje jačati Bosna pod Stjepanom II. Kotromanićem).
Kasnije
su Anžuvinci potisnuli Bribirce s Jadrana.
Četrnaesto stoljeće (prijelaz iz razvijenog u kasni srednji vijek)
Karlo
I. Karlo je za ugarsko-hrvatskog kralja
okrunjen kao dvanaestogodišnjak. Pretendenti na prijestolje bili su još
napuljski Karlo II, Oton Bavarski
i češki kralj Većeslav
II. Njega je većina ugarski velikaša dovela u Stolni Biograd i okrunila za
kralja Ladislava V. nakon toga izbio je građanski rat između dva kralja.
Ladislav je 1304. napustio Ugarsku, a ugarski velikaši su za novog kralja
okrunili Otona Bavarskog. Njegova je stranka bila slabija pa je pošao po pomoć
vojvodi Ladislavu Aporu
u Erdelj, ali taj mu je oteo krunu sv. Stjepana i bacio ga u tamnicu gdje je
ostao do 1308. kada je napustio prava na
ugarsku krunu i vratio se kući. Tada se kao pretendent javio i srpski raskralj
Stefan Dragutin, rođak Arpadovića. On je htio svojeg sina okruniti za ugarskog
kralja, ali Karlo je pobijedio u ratu u Srijemu te je ta epizoda bila završena.
U
Hrvatskoj Karlo nikad nije uspio potpuno učvrstiti svoju vlast. Velikaši su
priznavali kraljev, ali inače su gotovo nezavisno vladali u svojim područjima.
Najjači su u to vrijeme bili Bribirci, a naročito njihov starješina ban Hrvata
i gospodar Bosne Pavao Bribirac. On je umro 1312, (usred pobune Zadra protiv
Mlečana koju je sam potaknuo) ostavivši sve posjede i bansku čast sinu Mladenu.
Mladen nije uspio dovršiti rat protiv Mlečana pa se Zadar ponovno vratio pod
njihovu upravu. Republika je ubrzo našla ljude u Šibeniku i Trogiru koji su oba
grada pobunili protiv Mladena. Njima su se pridružili vojvoda Nelipić i
Mladenov brat Pavao jer je njemu bila obećana banska čast. Rat je završio
bitkom kod Blizne u Poljicama 1322. gdje je Mladen poražen. Da bi vratio mir u
Hrvatsku, sam je Karlo stigao u Knin i poveo Mladena sa sobom u Ugarsku, a
banom imenovao dotadašnjeg slavonskog bana Ivana Babonića. Hrvatska se nije
pomirila s tim te je krenula u oružani otpor protiv kralja. Vođa im je bio
vojvoda Nelipić. Nakon rata samo su još Krčki knezovi i Slavonija priznavali
kralja. To je iskoristila Venecija, a bosanski ban Stjepan Kotromanić je pod
svoju vlast stavio cijelo područje između Cetine i Neretve, Imotski, Dumno,
Livno i Glamoč.
Pred
kraj vladavine Karlo je pokušao proširiti svoju vlast na temelju rodbinskih
veza. U Napulj je poslao sina Andriju kojeg je zaručio za Ivanu, unuku
napuljskog kralja Roberta. Kralj je izgubio sina te se Karlo nadao da će
nasljednik na napuljskom prijestolju biti upravo njegov sin. Nakon toga pokušao
je kao nasljednika na poljskom prijestolju progurati starijeg sina Ludovika.
Karlova žena Jelisaveta je bila sestra poljskog kralja Kazimira, a taj nije
imao djece. Svoju vlast Karlo je proširio i osvojenjem Beograda 1319. umro je
1342.
U prvoj trećini XIV. st. Hrvatska gubi
gotovo sav istočnojadranski prostor. Ono što je Venecija pripremala u XIII. st.
sada je i ostvarila. Izvan njezina posjeda ostao je samo Senj Krčkih knezova.
Kasnije, Zadarski mir 1358. uklanja mletačku vlast s istočnog Jadrana na
pedesetak godina; do 1409. Prema sredini XIV. st. primjetno je da su na gotovo
čitavom prostoru hrvatskih zemalja društvene grupe staleški određene, njihov
opseg zatvoren. Nagli gospodarski rast istočnojadranskih gradova, od Senja,
preko Zadra do Dubrovnika, druga je primjetna značajka četrnaestog stoljeća.
Nova, anžuvinska, dinastija dolazi na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1301.
Anžuvinska zamisao o jakoj kraljevskoj
vlasti prije svega iziskuje uklanjanje svih protivnika u redovima faudalne
vlastele koji bi kraljevski uspon mogli osporiti ili barem otežati. Ta
anžuvinska osnova napose pogađa moćne Bribirce u Hrvatskoj. Da bi kralj, za
razliku od tromih Arpadovića, mogao uistinu vladati u Hrvatskoj i Dalmaciji,
valja ukloniti Bribirca Mladena II. Posljedice bitke kod Blizne 1322. bile su
dvojbene za sve sudionike, osim za Veneciju. Bribirci su i dalje vladali
Bribirom, Ostrovicom i Klisom, ali nakon 1322 bila im je onemogućena bilo kakva
samostalna djelatnost na jadranskoj obali. Porazom Bribiraca ni Karlo nije ništa dobio. Trećim najvažnijim tvrdim
gradom u obrambenom trokutu između Zrmanje i Krke, Kninom vlada Nelipac, pa
ugarski kralj ne može prijeći Dinaride i stići do Jadrana. Padom Mladena II.
Venecija je izgubila jedinog protivnika na Jadranu te njezinu vlast priznaju
Trogir, Šibenik, Split, Nin i Pula (kao posljednja).
Godine 1344. umire knez Nelipac. Da bi
mogao doprijeti iz Panonije do Jadrana, Ludovik je najprije morao zavladati
trokutom utvrda Ostrovica – Knin – Klis. Nelipčeva udovica Vladislava je u
početku u Kninu nastavila s otporom, ali je Knin 1345. došao pod vlast Ludovika
Anžuvinca.
Zadrani
u to vrijeme nisu uočavali strateške slabosti Ludovika pa su 1345. još jednom,
sedmi put, ustali protiv Mletačke Republike, očekujući pomoć kontinentalnog
vladara. Do proljeća sljedeće godine, Ludovik je mogao gradu upućivati samo
prazna obećanja, a kad je napokon stigao pod opsjednuti grad, njegova je vojska
bila poražena. Venecija je 1348. nametnula Zadru mirovni ugovor s teškim
odredbama, a Ludovik je godinu kasnije morao sklopiti osmogodišnje primirje s
Republikom.
Za
trajanja primirja s Venecijom mijenjali su se prostorno-politički odnosi na
središnjem dijelu istočnog Jadrana. U srpnju 1347. skrbnik bribirskog kneza
Jurja III, Grgur II, prepustio je Ludoviku Ostrovicu i za nju u zamjenu dobio
Zrin u Slavoniji. U tom trenutku Mladen III. je još uvijek vladao Klisom, ali
umro je 1.V.1348.
Mir u
Zadru. Nakon isteka primirja Ludovik je obnovio
rat s Venecijom. Ratnim operacijama u sjevernoj Italiji pogodio je središte
Republike, a na istočnom Jadranu njegove su čete napadale zaleđa dalmatinskih
gradova. Time je bila slomljena moć Mletačke Republike. Ona je morala pristati
na mir s Ludovikom. Mir je sklopljen u Zadru, u sakristiji samostana sv. Frane,
18.II.1358. Venecija se morala odreći istočnojadranskih posjeda od
sredine Kvarnera do granica Drača, a dužd naslova dux Dalmatie et Croatie.
Svi gradove na istočnoj jadranskoj obali (od Osora do Dubrovnika) te otoci, kao
i dijelovi Dalmacije priključuju se hrvatskom kraljevstvu. Izvan opsega
kraljevstva ostala je samo Istra.
Dojam o
sigurnosti zemalja krune svetog Stjepana i hrvatskog kraljevstva, što se sada
protezalo od Drave do Jadrana, temeljio se na činjenici da ih u Ludovikovu
razdoblju uistinu nitko nije ugrožavao. Ali Osmanlije su već na početku
Ludovikova vladanja osvojili utvrdu Cimpe kod grada Galipolja, a nešto kasnije
i taj grad. Kasnije osvajaju Hadrianopolis, a Bizantsko Carstvo već je svedeno
na sam Carigrad. Kako je nakon smrti Stefana Dušana (1355.) oslabila i Srbija,
Turci na jugu Balkana nisu imali primjerena protivnika te su kretali prema
zapadu. Uz to je mir Tvrtka I. (Bosna) bio samo prividan, a još više
suzdržanost Mletaka. Sve to Ludovik nije primijetio kao prijetnju svojoj
kraljevini.
Nije
shvaćao Osmanlije kao ozbiljnu prijetnju čak ni kad je osobno, uz papu Urbana
V. raspravljao s Ivanom V. Paleologom, Bizantskim carem. Nije ni mogao, jer u
razgovorima su prevladavala pitanja crkvene unije, više nego politička i vojna.
Kad se Ivan V. vratio u Carigrad Turci su već izvojevali prvu od triju pobjeda,
kod Černomena na Marici (1371.), što će im otvoriti brada Balkanskog
poluotoka.
Ludovika je više zanimala prijetnja koja mu je dolazila od
Venecije te se uključio u rat protiv Mlećana 1378. koji je započeo zbog spora
oko otoka Tenedosa. Mirom u Torinu 1381. Ludovik je potvrdio svoje jadranske
uspjehe.
Osim vanjskopolitičkih neprijatelja nije primijetio ni one
unutarnje što će, nakon njegove smrti, dovesti do slabljenja kraljevske vlasti
i uzletu vlastele.
Ludovik
I. Veliki. Prvi pothvat mladog kralja bilo je
uređenje Hrvatske. Nakon smrti vojvode Nelipića u Kninu je, u ime malodobnog
sina Ivana, ostala vladati njegova žena Vladislava. Ona se uspjela oduprijeti
banu Nikoli, ali kad je Ludovik stigao do Bihaća s 30.000 ljudi, Vladislava mu
se poklonila i predala Knin. Na vijest da je kralj u blizini, Zadar se pobunio
protiv Mletačke vlasti. Kralj je pod grad stigao sa 100.000 ljudi, ali bio je
potučen te se vrati u Ugarsku. Grad se odupirao još dvije godine, ali zatim se
morao predati Veneciji. Usred rata protiv Venecije pod Zadrom, Ludovik je
primio vijest da je u Napulju ubijen njegov brat Andrija. Osvetio se osvajanjem
čitavog napuljskog kraljevstva koje je kasnije bio primoran vratiti kraljici
Ivani. Dok je kralj boravio u Napulju, srpski kralj (samoproglašeni car Srba i
Grka) Stefan Dušan krene u osvajanje Bosne koju je držao ban Stjepan
Kotromanić. Nije uspio u svom pothvatu zbog intervencije Bizantinaca. Nakon
toga Ludovik je oženio Jelisavetu, kćer bana Kotromanića koji je ubrzo umro i
banovinu ostavio posinku Tvrtku. Ubrzo nakon toga umro je i Stefan Dušan, a moć
srpske države počela je opadati. Godine 1356. isteklo je osmogodišnje primirje
između Ludovika i Venecije te je on započeo veliki rat za čitavu Dalmaciju koji
se trebao voditi i na talijanskom zemljištu. Skupio je veliku vojsku objavivši
da ide u rat protiv Srba, ali kad se okrenuo prema Veneciji, ona je ponudila
mir uz uvjet da će kralju predati sve dalmatinske gradove osim Zadra. Kralj je
odbio takvo rješenje i rat je potrajao dvije godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji
vojsku je vodio ban Ivan Čuz iz Ludbrega. Venecija je naposljetku pristala na
mir u Zadru (1358.) kojim se odrekla svih dalmatinskih gradova i otoka od
polovice Kvarnera do grada Drača. Nakon rata s Venecijom, Ludovik je ratovao i
protiv Srbije, Tvrtka, bosanskog bana te Bugara. Godine 1370. Ludovik je u Krakovu okrunjen i za poljskog kralja te je
tako postao gotovo najmoćnijim vladarom u Europi.
Uslijed
tih osvajanja u Europi se pojavila nova vojna sila, Turci Osmanlije. Prvi koji
im se suprotstavio bio je srpski kralj Vukašin,
ali je kod Črnomena na Marici 1371. kralj pobijeđen i sve su zemlje južno od
Kosova polja pale pod tursku vlast. Iste godine umro je Stefan Uroš, posljednji
iz dinastije Nemanjića i gospodar sjevernog dijela Srbije. To je kao svoju
priliku vidio bosanski ban Tvrtko koji je s Nemanjićima bio u rodbinskoj vezi.
Ubrzo je Tvrtko vladao na jugu preko Huma do Kotora i današnjeg Nikšića, a na
istoku do Raške. Odlučio je obnoviti kraljevstvo Nemanjića pa se 1377. na grobu
sv. Save dao okruniti «sugubim vijencem» kao Stefan Tvrtko, kralj Srbije,
Bosne, Primorja, Huma, Donjeg Kraja i Zapadnih Strana…
Ludovik
je umro 11.09.1382. ostavivši dvije malodobne kćeri, Marija je bila zaručnica
češkog kraljevića Žigmunda Luksemburškog; mlađa kćer zvala se Hedviga.
Marija. Odmah nakon pokopa Ludovika, velikaši su za kralja okrunili
njegovu kćer Mariju koja je tada imala dvanaest godina; umjesto nje vladala je
kraljica-majka Jelisaveta Kotromanić. Poljski velikaši su se odupirali Mariji,
a nakon poduljih pregovora okrunili su mlađu Ludovikovu kćer za poljsku
kraljicu. Kad se Hedviga udala za litvanskog kneza Ladislava Jagela osnovana je
poljska kraljevska dinastija Jagelovića.
U
Hrvatskoj je Stjepan Tvrtko htio svoje kraljevstvo proširiti od Jadranskog mora
do Drave. Da bi to postigao, počeo je nagovarati velikaše da se odvoje od
ugarske krune. Kad su u Budimu saznali za njegove namjere odlučila je kraljica
Jelisaveta osobno s kćerkom otići u Hrvatsku. Kad su stigle, u Vrani se digla
pobuna, ali je propala. Naposljetku je Tvrtku predan Kotor, te je tako bosanski
kralj umiren. Ženska vlast ipak je još uvijek uznemirivala velikaše.
Predvodnici pobune bili su braća Horvati: Pavao, Ivaniš i Ladislav. Oni su
kralja potražili u Napulju; Karla Dračkog, a u to vrijeme i Žigmund Luksemburški
je provalio u Ugarsku i primorao dvor da ga vjenča s Marijom.
Karlo
II. Za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen je
1385, ali ne vladao samo dva mjeseca. Kraljica Jelisaveta i Nikola Gorjanski
(njezin najbliži savjetnik) dali su ga pogubiti. Ponovno je za kraljicu
okrunjena Marija. Ona, njena majka, Gorjanski i Blaž Forgač koji je ubio kralja
bili su zarobljeni u blizini Đakova. Blaž i Nikola su pogubljeni, a kraljice su
odvedene u Novigrad na moru. Tamo je Jelisaveta zadavljena, a Marija pošteđena
kao nedužna.
Nakon
Ludovikove smrti 1382. u Hrvatskoj se razbuktao otpor faudalaca protiv
centralne vlasti. Tome se pridružila i Bosna Tvrtka I. dok Turci pojačavaju pritisak i 1389. ruše
srpsku državu na Kosovu. Mletačka Republika zasada ostaje pritajena. Na ugarsko-hrvatsko
prijestolje dolazi luksemburška dinastija; Žigmund koji je vladao pedeset
godina (od 1387.).
Žigmund
Luksemburški. Kad je Žigmund saznao za te događaje,
odmah je stigao u Ugarsku gdje je 1387. okrunjen za kralja. Upotrijebio je
oružanu snagu kako bi Mariju izvukao iz novigradske tamnice gdje ju je držao
ban Ivan od Paližne.
Borbe unutar kraljevstva
prekinulo je napredovanje Turaka. Na Kosovu polju došlo je na Vidov-dan 1389.
do velike bitke u kojoj je poginuo sultan Murat, ali i srpski knez Lazar. Ipak
su pobijedili Turci pod vodstvom Muratova sina Bajazida I. Tom pobjedom Turci
su sebi otvorili put na Bosnu, Bugarsku i Podunavlje.
Unatoč
turskom napredovanju, bosanski kralj Tvrtko nije stao u širenju svoje vlasti.
Ubrzo je pod sobom imao cijelu Hrvatsku južno od Velebita s gradovima Kninom,
Ostrovicom i Klisom, Omiš, Split, Trogir, Šibenik. Svoju vlast ipak nije uspio
utvrditi jer je umro već 1391. tvrtka je naslijedio nećak Stjepan Dabiša. On je
sa Žigmundom sklopio mir u Đakovu kojim se obvezao da će svoju državu ostaviti
njemu nakon svoje smrti. Vratio je Žigmundu dijelove Hrvatske i Dalmacije što
ih je osvojio Tvrtko, ali nakon smrti bosanski velikaši nisu poštivali kraljevu
odluku te je Bosnom neko vrijeme vladala njegova udovica Jelena Gruba. Za novog
kralja izabran je Stjepan Ostoja, nezakoniti sin kralja Tvrtka, a umjesto njega
vladali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović.
Za to vrijeme umrla je kraljica
Marija, a Žigmund je krenuo na Bajazida s težnjom da uništi Tursko Carstvo u
Europi. U bitci kod Nikopolja sultan je nadmoćno pobijedio (1396.).
Nakon
bitke kod Nikopolja dugo se nije znalo što se dogodilo s kraljem Žigmundom ni
da li je uopće živ. Zato je skupina velikaša pod vodstvom Stjepana Lackovića od
Čakovca za novog kralja okrunila Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Kad se
Žigmund vratio pozvao je one koji su okrunili Ladislava u Križevce na sabor uz
obećanje da im se ništa loše neće dogoditi. Unatoč tom obećanju, došlo je do
svađe na saboru i ubijeni su Stjepan Lacković i njegovi privrženici. Na to je u
Hrvatskoj došlo do velike pobune kojoj je pridružila i Bosna pod Hrvojem
Vukčićem. Žigmund je 1401. uhvaćen u Višegradu, svrgnut s prijestolja i
zatvoren u gradu Šiklošu, a za kralja je ponovno okrunjen Ladislav Napuljski
iako se većina plemstva izmirila s Žigmundom. Već treći mjesec vladavine novi
se kralj vratio u Napulj, a vojvodu Hrvoja je imenovao splitskim hercegom i
svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji.
Nakon
što je u Bosni svrgnut Stjepan Ostoja, a za kralja proglašen zakoniti Tvrtkov
sin Stjepan Tvrtko II. Tvrtković, Žigmund je krenuo u rat protiv Bosne. U
međuvremenu oženio se Barbarom, kćerkom grofa Hermana Celjskog.
Kako ratovi protiv Bosne nisu bili uspješni, Žigmund je pozvao u pomoć papu te
je tako sakupio priličnu vojsku. Godine 1408. zarobljen je kralj Stjepan Tvrtko
II. te mnogi velikaši. Napokon je cijela Hrvatska priznala Žigmunda za kralja.
Nakon toga je Ladislav Napuljski predao svoja prava na Dalmaciju za 100.000
dukata Veneciji. Žigmund je za Dalmaciju vodio Prvi mletački rat (1411-1413)
i Drugi mletački rat (1418-1420), ali bezuspješno.
Godine
1418. umire bosanski kralj Stjepan Ostoja; naslijedio ga je sin Stjepan Ostojić
koga je uskoro zamijenio Stjepan Tvrtko II. Tvrtković. Dok se bosanski kralj
pripremao na borbu protiv kneza Ivaniša Nelipčića u korist Venecije, u Bosnu su
provalili Turci. Njihova navala primorala je bosanskog kralja i srpskog despota
Stefana Lazarevića da se približe Žigmundu. Lazarević mu je čak obećao Beograd
nakon svoje smrti što je njegov nasljednik Đurađ Branković i ispunio. Na vijest
o smrti Lazarevića, sultan Murat II. je provalio u Srbiju i osvojio Kruševac
(tadašnja srpska prijestolnica) i Golubac. Žigmund je pokušao vratiti Golubac,
ali nije uspio. Nakon toga ponovno je otišao iz zemlje, a upravu je ostavio u
rukama kraljice Barbare,
tasta bana Hermana Celjskog i šurjaka Nikole Gorjanovića. Za to vrijeme (1433.)
Žigmund je u Rimu okrunjen za cara, a s Mlečanima je uredio primirje kojim je
riješeno pitanje Dalmacije u Mletačku korist za više stoljeća. U to vrijeme ban
u Hrvatskoj bio je Krčki knez Nikola Frankopan, a posjedovao je gotovo čitavu
Hrvatsku. Slavonski ban bio je Herman Celjski, a između dva roda dolazilo je do
razmirica. Nakon smrti bana Nikole njegovih devet sinova osnovali su grane
frankopanske porodice koje će igrati značajnu ulogu u Hrvatskoj do polovice
XVII. st.
Kraj
Žibmundova vladanja bio je pun unutarnjih nemira. Umro je Ivaniš Nelipčić, a
sve njegove posjede trebali su naslijediti kći Katarina i njezin muž Ivan
Frankopan. Ali Žigmund je zahtijevao da se sve preda njemu. Ivan to nije
prihvatio i tako je 1436. buknuo građanski rat. Ban Frankopan je iznenada umro
i svi njegovi posjedi su prešli u ruke bana Matka Talovca. Kralj Žigmund je
umor u Moravskoj 1437.
Sukob triju dinastija; Anžuvinaca, Luksemburžana i Kotromanića
najjače se očitovao u dalmatinskim gradovima koji su pokušavali zadržati
anžuvinski mir izrazima dinastičke odanosti i pokušajem međugradskog saveza.
Žigmunt je pohodom na Bosnu 1408. uspio svladati otpor
bosanskih feudalaca kojima je na čelu bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a razriješio
je i dinastičko dvovlašće Anžuvinaca i Luksemburžana u Hrvatskoj. Poraženi
dinastički kandidat Ladislav Napuljski prodao je 1409. Veneciji svoja prava na
Dalmaciju, a Hrvoje je 1414. u Bosnu doveo Turke.
Venecija između 1409. i 1420. obnavlja svoju vlast nad
Dalmacijom (samo je Dubrovački prostor izbjegao podvrgavanju Mlećanima i njegov
je prostor razdvajao mletački posjed na dva dijela),
a istodobno se na hrvatskom prostoru pojavljuju turske čete (već 1415.).
Turskim nadiranjem rasla je i obrambena važnost
ugarsko-hrvatskih kraljeva. Budim je postao uporištem otpora. Žigmunt je 1396.
s vojskom francuskih vitezova krenuo prema jugu Balkanskog poluotoka, ali je
kog Nikopolja teško poražen. Ubrzo su Srbija i Bosna bile primorane prihvatiti
vazalni odnos prema budimskom vladaru. Ipak sve je pokazalo da je osamljeni
ugarsko-hrvatski vladar bio previše slab pred Osmanlijama, a stanje je pogoršavala
činjenica da su snage koje su ga pomagale, pape, Habsburgovci, Venecija, bile
sporedne i njihova potpora gotovo zanemarujuća.
Albert
Habsburgovac. Za novog kralja izabran je Žigmundov
zet, muž njegove jedinice Jelisavete. Turci su zadavali mnogo glavobolja
srpskom despotu Đurađu pa je zatražio pomoć od Alberta. Sazvan je sabor u
Budimu na kojem je utvrđeno da kralj ne može krenuti u ratni pohod ni donijeti
nikakvu važnu odluku bez potvrde tog sabora. Albert se odazvao Đurađu, ali
njegov pohod nije bio od velikog značaja. Kralj je ubrzo i umro od kuge koja je
harala u vojsci. Prije smrti obnovio je Severinsku banovinu u jugoistočnoj
Ugarskoj, a kao bana postavio je Rumunja Janka Hunyadija.
Vladislav
Jagelović. Nakon kraljeve smrti ponovno se javilo
pitanje nasljedstva. Imao je dvije kćeri (Ana i Jelisaveta), a žena Jelisaveta
bila je trudna. Kraljica se nadala da će roditi sina te je uz pomoć dvorkinje
tajno pribavila krunu sv. Stjepana. Mnogi su podržavali kraljicu, ali većina je
htjela odraslog i sposobnog kralja koji će se moći suprotstaviti Turcima. Jedni
su htjeli da se za kralja izabere sin srpskog despota Đurađa Lazar, ali za
kralja je ipak izabran šesnaestogodišnji poljski kralj Vladislav Jagelović. Dok
se krunio novi kralj, kraljica Jelisaveta rodila je Ladislava Postuma koji je
uskoro okrunjen krunom sv. Stjepana. U međuvremenu je Vladislav stigao u Budim
te mu se priklonila većina velikaša. Krunidba Ladislava je proglašena
bezvrijednom te je za kralja okrunjen Vladislav Jagelović.
Stranačke
borbe je vrlo dobro iskoristio sultan Murat II. te je počeo opsjedati Beograd
koji je branio vranski prior Ivan Talovac. Murat nije uspio osvojiti grad.
To
je omogućilo ponovne borbe oko prijestolja, tj. obračun Vladislava s
Jelisavetom. Nju je napustila većina pristaša pa se okrenula njemačkom kralju
Fridriku III. Habsburgovcu koji je samo čekao priliku. Jelisaveta mu je poslala
krunu sv. Stjepana i malog Ladislava na odgajanje. Na to je započeo građanski
rat u kojem je najviše stradao Zagreb. Mirom je uređeno da će Vladislav
Jagelović vladati do smrti, a naslijedit će ga Ladislav Postum. Za vrijeme
građanskog rata Bosna je Hrvatskoj oduzela Krajinu između Cetine i Neretve s
Omišom i Poljičkom župom.
Veliki
turski rat (1443. – 1444.) započet je sa ciljem sa se Turci potpuno izbace iz
Europe. Plan je nastao na temelju dvogodišnjeg uspješnog ratovanja Janka
Nunyadija, a pridružili su mu se kardinal Julijan Cesarini, bosanski kralj
Stjepan Tvrtko II. i srpski despot Đurađ Branković. Godine 1443. Hunyadi je
uspio prodrijeti sve do Sofije pobijedivši u nekoliko odlučnih bitaka, ali
velika hladnoća i glad primorali su ga na povlačenje. Sultan Murat II. je
ponudio mir koji je sklopljen u Segedinu 1444.
Čim
je mir potpisan, počeo je kardinal Cesarini nagovarati na novi rat tvrdeći da
prisege dane «nevjernicima» ne vrijede. Kralj Vladislav i Janko su krenuli niz
Dunav do Varne, ali sultan Murat je imao 40.000 ljudi te je ta bitka bila
izgubljena. Vladislav je poginuo.
Ladislav
V. i gubernator Janko Hunyadi.
Sada je trebao zavladati Ladislav Postum, ali Fridrik III. ga nije htio
izručiti, kao ni krunu sv. Stjepana. Tako je za gubernatora izabran Janko
Hunyadi te mu je predana sva vlast. Fridrik još uvijek nije izručivao
Ladislava, ali Janku se i nije žurilo s novog položaja. Radije se okrenuo na
Turke te je 1448. došlo do trodnevne bitke na Kolovu polju kod Varne.
Ugarsko-hrvatska vojska je bila potpuno poražena te je Đurađ Branković dao
uhvatiti Janka i baciti ga u tamnicu u Smenderevu odakle se ovaj nakon dva
mjeseca uspio osloboditi i sklopiti trogodišnje primirje s novim sultanom
Mehmedom II. Austrijski staleži su primorali Fridrika na izručenje Ladislava
koji je tada imao dvanaest godina. On je nastanio u Beču i preuzeo vlast u
Austriji, Češkoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, ali na svakom položaju imao je
upravitelja tako da gotovo nije vladao osobno. Za odgojitelja je mladom kralju
poslan knez Ulrik Celjski.
Unutar
Hrvatske Celjski nisu bili popularni. Fridrik i Ulrik su nakon smrti Matka Talovca
prigrabili slavonsko banstvo te počeli otimati imanja Talovcima i zagrebačkoj
biskupiji. Kad je nasilje Celjskih eskaliralo, sabor je naredio Janku Hunyadiju
da ih pokori. On je (1446.) zauzeo Đurđevac, popalio Varaždin, udario na
Štajersku, Međimurje i Koprivnicu. Celjski su predali oteta imanja i gradove,
ali banska čast im je ostala iako su se trebali pokoravati Hunyadijevom rođaku
Ivanu Székelyju
koji je bio vranski prior, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban i vicegubernator
u Hrvatskoj.
Sultan Mehmed II. Fatih je
1453. osvojio Carigrad te je tako
potpuno srušeno tisućljetno Bizantsko Carstvo. Godinu dana kasnije započeo je
Janko Hunyadi rat protiv Turaka, ali s malo uspjeha. Papa Nikola V. mu je, zato,
kao pomoć poslao legendarnog Ivana Kapistrana koji je uspio oko sebe okupiti
mnogo križara iz Austrije, Češke i Ugarske. Kad je sultan pokušao osvojiti
Beograd, te su ga snage porazile najprije na Savi i Dunavu, a zatim i na kopnu.
Ubrzo nakon toga Janko Hunyadi je umro (1456.).
Najistaknutijim vladarima XV. st, Žigmundu i Matijašu Korvinu,
Hrvatska je bila samo periferni aspekt njihove političke djelatnosti. Žigmund
nije bio samo ugarsko-hrvatski kralj; on je, prije svega, bio njemačko-rimski
car. Matijaš Korvin, pedesetak godina kasnije teži srednjoeuropskoj, korvinskoj
monarhiji i carskom naslovu, pa u uzaludnom sukobu s Habsburgovcima i Fridrikom
III. iscrpljuje svoje snage. Žigmund i Hrvatska izgubili su dalmatinske
gradove, ali on je i dalje nosio naslov kralja Dalmacije te je tako sačuvao
barem dojam o cjelovitosti kraljevstva.
Žigmundov odnos prema feudalcima bio je uvjetovan njegovim
političkim potrebama. Dugo i često izbivanje iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva i
golema novčana sredstva koja je trebao uvjetovali su potrebu za stvaranjem
sloja sebi odanih feudalaca koji neće ugrožavati njegovu krunu. Zato je on
podupirao uspon novih dinasta među kojima su najistaknutiji bili Celjski i
Talovci.
Matijašev primjer bio je drugačiji. Prije svega, Matijaš nije
poticao iz vlastelinske obitelji nego iz redova srednjega plemstva. Na izbornom
saboru u Pešti 1458, dok se tek izabrani kralj Matijaš još uvijek nalazio u
Pragu kog Jurja Podjebradskog, velikaši su primorali gubernatora Mihajla
Szilágyja da objavi dekret koji je obvezivao kralja da na vlastiti trošak brani
ugarsko kraljevstvo, a u isti mah mu osporava pravo da plemstvu nameće bilo
kakav porez. Kralj je oslonac tražio u pojedincima koji su pripadali istom
staležu kao i on. Aristokracija se odupirala Matijaševoj centralizaciji da bi
sačuvala staleški položaj i materijalne interese. Pripadnici korvinskog kruga,
podrijetlom iz plemićkog staleža, odupirali su se apsolutizmu iz ideoloških
razloga. Na čelu njihova otpora bili su Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički.
Matijaš
Korvin. U međuvremenu je Ulrih Celjski, nakon
smrti bana Petra Talovca, prigrabio njegova imanja i svu Hrvatsku osim Klisa i
frankopanskih posjeda. Za novog bana postavljen je Ladislav Hunyadi, sin Janka
koji je 1456. dao pogubiti Ulriha u Beogradu. Time je izumrla obitelj Celjski.
Nešto kasnije te godine umro je i Ulrihov tast, srpski despot Đurađ Branković.
Smrt svojeg odgojitelja ubrzo je osvetio mladi kralj Ladislav. Dao je pogubiti
Ladislava Hunyadija. Nakon toga uzeo je kao taoca mlađeg Jankova sina Matijaša
te je s njim pobjegao u Prag. Osam mjeseci kasnije tamo je i umro. Godine 1458.
za novog kralja je izabran Hunyadijev sin Matijaš koji se naziva i Korvin.
Tada mu je bilo petnaest godina. Prvi zadatak bilo mu je uređenje unutarnjih
prilika u kraljevstvu gdje su se još uvijek osjećale posljedice Celjskih, a
bosanski kralj Stjepan tomaš, herceg Stjepan Vukčić i Venecija otimali su se za
posjede. Hrvatsko-dalmatinskim banom imenovao je Pavla Špirančića. Njemački
kralj Fridrik III. napokon je vratio krunu sv. Stjepana uz odštetu od 80.000
dukata, a Matijaš primi obvezu da će ga Fridrik ili njegovi nasljednici
naslijediti na ugarsko-hrvatskom prijestolju ako ne bi imao nasljednika.
Godine
1459. Srbija je potpuno pala pod tursku vlast, a zatim je došao red na Bosnu.
Tu je vladao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. Kralj se uzdao samo u
pomoć pape i kralja Matijaša. Ali, dok je Matijaš bio u pregovorima s Fridrikom
III, upao je Mehmed II. u Bosnu i pokorio prijestolnisu Bobovac, Jajce, a zatim
i Ključ gdje se sklonio kralj. Kad je pao i Ključ, sultan je Stjepana Tomaša
dao pogubiti pred Jajce. Slobodna je ostala jedino Hercegovina gdje je vladao
Stjepan Vukčić. Matijaš je oslobodio Jajce, a idućih godina i svu Bosnu. Tada
je osnovao Jajačku i Srebrnički banovinu koje su bila važan dio njegovog
obrambenog sustava.
Nakon
pada Žbosne, Turci su neprekodno provaljivali u Hrvatsku. Godine 1469. već je
bilo toliko teško da su se pojedini velikaši počeli obraćati za pomoć Veneciji
i njemačkom kralju Fridriku III. Matijaš se bojao da bi Frankopani mogli
predati Senj Veneciji. U taj je grad poslao kapetana Blaža Podmanickoga s
vojskom, a on je Frankopanima oduzeo Senj i tamo uspostavio kapetaniju. Gubitak
Senja bio je velik udarac za knezove te je došlo do razmirice između Frankopana
i Matijaša, a posebno kad im je kralj oduzeo i čitavo primorje od Trsata i
Senja te Vinodol. Tako su se Frankopani obratili Veneciji te joj predali Krk.
Godine
1472. Matijaš je za bosanskog kralja imenovao Nikolu Iločkoga. Njegov zadatak
bio je da Turcima preotme preostali dio Bosne, ali ovaj to nije uspio izvršiti.
Nakon Nikoline smrti Matijaš je sam provalio u Bosnu i stigao sve do Sarajeva,
ali uspjeh je bio tek privremen. Matijaš je umro za vrijeme rata s Fridrikom
III. 1490. u 47 godini života. Kralj je bio oženjen tri puta, ali ni jedna žena
nije mu rodila dijete. Imao je samo nezakonitog sina Ivaniša kojemu je na sve
načine pokušavao osigurati nasljedstvo, ali to mu nije potpuno uspjelo.
Kao
kandidati za prijestolje javili su se češki kralj Vladislav Jagelović, njegov
mlađi brat poljski kraljević Ivan Albert i njemački kralj Maksimilijan.
Ivan Vitez je bio osobom najvećeg kraljevog povjerenja,
pouzdanik njegova oca Ivana Hunyadija. Nakon Matijaševa izbora za kralja postao
je kancelarom kraljevstva i ostrogonskim nadbiskupom. Upravo je on okrunio
Matijaša krunom sv. Stjepana 1465.
Vitezov nećak Ivan Česmički ili Janus Pannonius, bio je pjesnik
i osoba iz najužeg kraljevog kruga. Ipak su obojica bili protiv Matijaša u
vrijeme pobune 1471.
Sve jače Matijaševo priklanjanje apsolutističkom ponašanju
izazvalo je otpor aristokracije i humanističkog kruga oko kralja. Vitezov cilj
bio je jak vladar na dvoru, a ne kralj-apsolutist s neograničenom vlašću –
parlamentarna monarhija u kojoj staleški sabor uz kralja sudjeluje u
upravljanju državom.
Ljeti 1471, na saboru u Budimu, kralj se obvezao da će svake
godine sazivati sabor i da neće raspisivati izvanredne poreze bez njegova pristanka.
Pobuna je završila slomom i smrću oba Ivana. Vitez je bačen u
tamnicu potkraj 1471, a iduće godine je umro; na slobodi. Ivan Česmički je
pobjegao u Medvedgrad Ivanu Thuzu, a 1472. tamo je i umro.
Desetak godina poslije, 1481, kralj je na «općem sudištu» u
Zagrebu optužio Frankopane, Zrinske i Blagajske da su spram nižega plemstva
zločinci i otimali, zaprijetivši im najoštrijim kaznama. Sve je završilo
kraljevim poništavanjem svih osuda i suglasnošću staleža za nove poreze u
Slavoniji.
Jedina europska snaga koja se u sredini XV. st. nastojala
uključiti u otpor Turcima bilo je papinstvo. Papa Pio II. (Enea Silvio
Piccolomini) obvezao se na križarski rat protiv Turaka, a 1459. je u Mantovi
sazvao skup europskih vladara nastojeći ublažiti njihove međusobne razmirice
kako bi zajednički mogli ratovati protiv Osmanlija. Iduće godine pozvao je
zapadnu Europu u rat, ali od svega nije bilo ništa. Nakon pada srpske
despotovine 1459. Turci su krenuli na Bosnu pa je Pio II. pokušao pomoći.
Njegov je legat 1461. okrunio novog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a
ujedno su se ublažavale suprotnosti bosanskog i ugarskog dvora; Venecija je
počela novčano pomagati Matijaša Korvina. Unatoč svemu, Turci su 1463. srušili
srednjovjekovnu Bosnu. Te iste godine Matijaš je sklopio mir s Fridrikom III.
te je habsburgovcima priznao pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje ako sam ne
bi imao nasljednika. Kralj je sklopio i savez s Venecijom i križarski rat je
mogao početi.
Plan je bio ovakav: Matijaš će biti nositelj pohoda na kopnu.
Brodovlje će se okupiti u Anconi i napadi će se voditi simultano. Sve je
propalo zbog nezainteresiranosti Europe za križarski rat. Kad je u kolovozu
1464. u Anconi umro papa Pio II. pripreme za pohod bile su zauvijek prekinute.
Nakon pada srpske despotovine i bosanske države pod tursku
vlast Budim je bio jedinim uporištem protuturskog otpora. Korvin je objektivno
učinio onoliko koliko je mogao. Slijedio je Žigmundovu zamisao o obrambenim
taborima te branio ono što Osmanlije još nisu uspjele osvojiti da bi se tako
spriječio njihov prodor prema srednjoj Europi. Potkraj 1463. Korvin je sam
provalio u Bosnu u zauzeo Jajce ne čekajući okupljanje križara u Anconi. Iste
godine je osvojio Srebrnik i oblikovao Jajačku i Srebrničku banovinu radi
zaštite Slavonije i Ugarske. Dvjema banovinama dodao je 1468. i Senjsku
kapetaniju, pošto je Senj oduzeo Frankopanima. U obrambeni sustav ušli su i
Ostrovica, Knin i Klis, ali on nije spriječio turska pustošenja u čitavom
prostoru od Drave do Jadrana (čak i do Slovenije).
Smrt Matijaša Korvina 1490. i dolazak
Jagelovića na vlast.
Vladislav
II. Češki kralj izabran je na saboru u
Pešti dok se Ivaniš morao zadovoljiti čašću slavonskog hercega te
hrvatsko-dalmatinskog bana. Novi se kralj najprije obračunao s drugim pretendentima
na prijestolje. Vladislav je bio slab vladar, gotovo u potpunosti ovisan o
saboru. Frankopani su se ponovno dočepali Senja i primorja. Sve se primirilo
kad je bosanski paša Jakub provalio u Hrvatsku, a otuda u Kranjsku i Korušku.
Velikaši su ga složno dočekali na Krbavskom polju gdje je 9.08.1493. došlo do
velike bitke, pogubne za hrvatsku plemićku vojsku. Odmah nakon bitke, hrvatski
velikaši su se počeli obraćati papi i kralju Maksimilijanu za pomoć, jer od
Vladislava to nisu mogli očekivati.
Tada
su se na ugarskom dvoru pojavile dvije stranke; jedna dvorska na čelu s Tomom
Erdödyjem, a druga pod Lovrom Iločkim koji je težio zbacivanju Vladislava s
prijestolja. Vladislav je ratom primorao Lovru na poslušnost.
Za
to vrijeme se u Hrvatskoj opet kao herceg vratio Ivaniš Korvin. Bio je oženjen
Beatricom Frankopan, a stolovali su u Bihaću i Krapini. Glavna mu je zadaća
bila obraniti hrvatsku zemlju od Turskoh napada. Nakon pobjede kod Jajca i oko
Knina Ivaniš je umro (1504.) u Krapini. Sahranjen je u crkvi pavlinskog
samostana u Lepoglavi.
Uskoro
nakon toga Vladislav je ušao u rat s Venecijom kao saveznik kralja
Maksimilijana, a kao nagrada mu je obećana Dalmacija. Budući da je nadbiskup i
kancelar Toma Erdödy bio potajni privrženik Venecije, znao je spriječiti svaki
udarac uperen na Mlečane tako da je Dalmacija i dalje ostala u njihovim rukama.
Rat protiv Turaka se dalje nastavio; posebno je bila slavna pobjeda novog bana
Petra Berislavića kod Dubice na Uni. Jednako tako se i Ugarska spremala u ratni
pohod, ali vojska, većim dijelom seljaci, okrenula se na velikaše i plemstvo.
Pokorio ih je erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski, porazivši njihova vođu Jurja
Dózsu kod Temišvara. Maksimilijan i Vladimir su se sastali u Požunu i Beču
1515. te ponovno sklopili nasljedni ugovor koji je Habsburgovcima obećavao
ugarsko-hrvatsku krunu u slučaju da kralj nema nasljednika. Za veće jamstvo se
Ludovik zaručio s Marijom Habsburškom, a Ana, kći Vladislava II, Marijinim
bratom Ferdinandom Habsburškim.
Ludovik
II. Ubrzo nakon toga je Vladislav umro, a
naslijedio ga je sin Ludovik iako mu je bilo tek deset godina. Država je sve
više propadala, a između dvorskih stranaka su bješnjele borbe. Nitko nije znao
kako razriješiti nastalu situaciju, čak ni kad je Ludovik II. postao punoljetan
te se oženio Marijom Habsburškom (1522.). Neprilike su iskoristili Turci. Ban
Petar Berislavić ih je suzbijao, ali vrlo teško, posebno kad je jedina oaza u
turskoj vlasti ostalo Jajce. Ban je poginuo u bitci na planini Plješivici,
između Korenice i Bihaća 1520.
Te
je godine ustoličen i novi sultan Sulejman II. Odmah na početku vladanja zauzeo
je otok Rodos, Beograd kao «zlatni ključ» Ugarske i Slavonije, a zatim i Knin,
Skradin, Ostrovicu dok je Klis odlučno branio Petar Kružić. Hrvati su se
potpuno priklonili Ferdinandu Habsburškom koji ih je branio više od kralja
Ludovika. Trebalo je braniti i Jajce. To je uspješno obavio Krsto Frankopan,
sin kneza Bernardina (1525.). Godine 1526. okupljen je sabor u Križevcima gdje
je Krsto pozvao na odcjepljenje Hrvatske od kralja Ludovika te da sebi potraži
vladara koji će je znati zaštiti, tj. Ferdinanda. Budući da su neki velikaši
bili više za pomoć od strane Venecije, sabor se razišao bez važnijih
zaključaka. U isto vrijeme i Ugarska je bila na pragu građanskog rata, ali
Sulejman je već krenuo s 200.000 ljudi. Vrhovno zapovjedništvo nad vojskom
preuzeo je nadbiskup Pavao Tomory te okupio oko 30.000 ljudi. Nisu pričekali
hrvatsku vojsku pod Krstom Frankopanom nego su 29.08.1526. započeli bitku kod
Mohača. Ugarska vojska je potučena, poginuo je Pavao Tomory, a kralj Ludovik se
u bijegu utopio u potoku Čeleju te su Ugarska, Hrvatska i Češka ostale bez
kralja.
Čitav skup društvenih preduvjeta nakon Matijaševe smrti postao
je sve nepogodnijim za organiziranje kraljevske vlasti i protuturskog otpora.
Sam izbor Vladislava II. za kralja bio je plod procjene
ugarskih staleža da će upravo on najmanje ugrožavati njihove staleške
povlastice.
Tzv. krunidbenom zavjernicom (31.07.1490.) obvezao se da neće uvoditi nikakve
novotarije kao što je činio Matijaš te da će se suglasiti sa svime što odluče
prelati i baruni. Dekretom ugarskog sabora (7.03.1492.) su ukinuti porezi
Matijaša Korvina i vraćen je sustav iz vremena Žigmunda. Kralj više nije smio
pozivati u rat izvan države, a unutar nje samo ako se kraljeva plaćenička
vojska ne bi mogla oduprijeti neprijatelju. Konačna prevlast feudalne
oligarhije nad kraljevskom vlašću.
Nakon isteka primirja što ga je 1483. Korvin bio sklopio sa
sultanom, Turci su 1491. poraženi kod Udbine, ali su 9.09.1493. teško porazili
hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju.
Fabregues kaže da je na Krbavskom polju «zarobljeno i pogubljeno čitavo
hrvatsko plemstvo» te da u «čitavoj Hrvatskoj nije preostao tko bi se mogao
oduprijeti» Turcima. Točni podatci o sudionicima i žrtvama bitke su
neujednačeni.
Nakon 1500. Jagelovići gotovo potpuno napuštaju ulogu
organizatora protuturskog otpora te dužnost obrane prelazi na pojedince; Ivaniš
Korvin, Žarko Dražojević, Petar Berislavić, Ivan Karlović, Krsto Frankopan,
Petar Kružić i dr.
Uključivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. u kojem
su sudjelovali Venecija i papa Aleksandar IV. nije donijelo mnogo.
Papa i Republika su obećali obilatu novčanu pomoć
ugarsko-hrvatskom kralju (godišnje ukupno 140000 dukata).
Unatoč savezu, Venecija je 1502. prihvatila primirje koje je
ponudio sultan Bajazit II. Republika je u ratu do tada pretrpjela velike
gubitke na Peloponezu. To je natjeralo i Vladislava II. na potpisivanje
sedmogodišnjeg mira s Turcima; 1503.
Godine 1508. sklopljena je Liga
u Cambraiju, na poticaj pape Julija II, cara Maksimilijana i kralja Luja
XII. Cilj lige bilo je uništenje Mletačke Republike. Ona je u jesen 1509. u
Budim uputila svojega poslanika Pietra Pasqualiga da na budimskom dvoru zastupa
mletačke interese. Vladislav II. je pristupio Ligi (sabor u Tathi 1510.) i tamo
se obvezao na rat za Dalmaciju, ali Pasqualigo je dobro znao da kralj to neće
učiniti. Za takav pohod nije imao novčanih sredstava, a novčano ga je pomagala
upravo Venecija (prema protuturskom ugovoru) koja mu je 1510. poslala 116000
dukata.
Trogiranin Petar Berislavić ostvaruje crkvenu karijeru u
Ugarskoj, diplomatsku na dvoru Vladislava II. U proljeće 1513. imenovan je
upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a iduće godine i banom.
Nakon cambraiske epizode dobio je zadatak obraniti dio
krovinskog protuturskog sustava na potezu Jajce – Pounje – Cetina koji je
Turcima priječio prodor u Hrvatsku i Slavoniju. Uporište mu je bilo Jajce, ali
on za takav otpor nije raspolagao potrebnim preduvjetima. Nije ga pomagao
kralj, Venecija je bila nepovjerljiva zbog Vladislavova stupanja u Cambraisku
litu, a i Slavonski sabor je odbio pomoć u obrani Hrvatske južno od Velebita
ističući da su staleži po starom običaju braniti samo svoju kraljevinu (pomogao
je jedino papa Leon X. koje s vremena na vrijeme slao novčanu pomoć).
Berislavić je, unatoč osamljenoj borbi, ustrajao sve do
pogibije na Plješivici 1520. U vrijeme njegova banovanja Turci nisu osvojili ni
jedan dio hrvatskog prostora.
Nakon Berislavića, u još je nezavidnijoj situaciji bio ban Ivan
Karlović. On je bio dugogodišnji mletački kondotijer, a od 1521. hrvatski ban.
Na dužnost kondotijera natjerala ga je opća oskudica iako je i za taj posao
dobio minimalnu plaću. Tako nije mogao braniti Hrvatsku. Nakon zauzeća Beograda
1521, Sulejman I. je počeo ostvarivati osnovu pritiska prema sjeveru i jugu
Hrvatske. Napad je najprije usmjerio prema Hrvatskoj južno od Velebita gdje se
Karlović nije mogao oduprijeti. Turci su 1522. zauzeli Knin i Skradin, a 1523.
Ostrovicu. Kada je 1524. Karlović napustio bansku čast i dalje se nadao
mletačkoj pomoći ne bi li zadržao svoje glavno uporište, Obrovac, ali i ta su
se očekivanja izjalovila. Turci su Obrovac osvojili 1527. Godinu dana kasnije
palo je Jajce i korvinski bedem bio je konačno razoren. Turci su istodobno
nakon pada Osijeka i poraza kod Mohača (1526) vršili pritisak na Slavoniju, a
na jugu im se odupirao još samo Klis. Deset godina kasnije osvojeni su Požega
(1536), Klis (1537) te Nadin i Vrana u zadarskom zaleđu.
Bitkom na Mohačkom polju i pogibijom Ludovika II. ugasila se
srednjovjekovna ugarsko-hrvatska država. Izumrla je obitelj Jagelovića te Budim
više nije bio politički oslonac hrvatskih zemalja. Počelo je nametanje za
vlast, a tu se posebno isticao habsburški Beč. Dolazak Habsburgovaca na
hrvatsko, a zatim i ugarsko prijestolje najlakše je objasniti dinastičkim
ugovorima od kojih su prvi sklopili
Matijaš Korvin i Fridrik III. 1463. te izborom nadvojvode Ferdinanda za
hrvatskog kralja na saboru hrvatskih staleža u Cetinu 1.01.1527. Njega su
izabrali hrvatski staleži dok su slavonski na saboru u Dubravi kod Čazme pet
dana kasnije za kralja izabrali za kralja Ivana Zapolju. Kraljevina Slavonija tada još nije bila tako
pritisnuta Osmanlijama pa je u izboru kralja slijedila primjer ugarskih
staleža. Ferdinand je priznat za slavonskog kralja na saboru u Križevcima
6.10.1527. nakon što je porazio Zapolju u sukobu oko mjesec dana ranije.
Habsburški prodor prema Jadranskom moru odvijao se polagano i
preko Istre gdje je trebalo razlomiti faudalni akvilejsko-gorički obruč i
svladati otpor Mletačke Republike. Prvi habsburški posjed u Istri nalazio se u
njezinu kontinentalnom središtu, a ne na jadranskoj obali (Pazinska knežija;
1374.). Godine 1382. zavladali su Trstom, a desetak godina kasnije Kastav,
Veprinac, Mošćenice i grad Rijeku.
U godinama uoči bitke na Mohačkom polju većina hrvatskih
pokušaja oslanja se na Habsburgovce. Bernardin Frankopan, otac Krste
Frankopana, odlazi 1522. na sjever gdje na državnom saboru u Nürnbergu drži
«Govor za Hrvatsku» u kojem kaže da je ona «štit i vrata kršćanstva». Govor nije ostavio previše utjecaja na
Europu. Nadvojvoda Ferdinand je, doduše, pomagao, ali samo one dijelove Hrvatske
koji su izravno ležali na putu turskim prodorima prema habsburškim zemljama
Kranjskoj i Štajerskoj.
Dolazak Habsburgovaca na vlast bilo je posljedica krajnje
ugroženosti i dinastičkog sloma koje je nastupio već i prije pogibije kralja
Ludovika II. na Mohačkom polju. Na samom početku 1526. hrvatski i slavonski
staleži su na saboru u Križevcima razmatrali otkazivanje poslušnosti kralju
budući da ih on neće štititi. Jedina obrana kojoj su se staleži mogli obratiti
bili su Habsburgovci; Venecija nije dolazila u obzir jer se ona brinula jedino
za gradska uporišta na obali, a prema Hrvatskoj ili još udaljenijoj Slavoniji
bila je ravnodušna.
Unatoč optimizmu nakon izbora novog kralja, hrvatski feudalci
nisu uspjeli osigurati ono zbog čega su mu i dali povjerenje; obvezao se držati
tisuću konjanika i dvije stotine pješaka u Hrvatskoj, ali bez čvrstih odredaba
o načinu njihova ostvarivanja.
Stoga
je održan drugi sabor u Cetinu (28.04.1527.) gdje su kralju prigovorili zbog
neizvršenih obveza. Prigovorili su mu da nije poznato da bi «ijedan vladar
silom zavladao Hrvatskom» i da su se oni nakon Zvonimirove smrti «slobodne
volje pridružili svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a nakon toga i vašemu
veličanstvu». Njihov prosvjed nije urodio znatnijim plodom. Do prijelomne
bitke kod Siska 1593. nastavljeno je prostorno mrvljenje hrvatskoga
kraljevstva.
Ostatak/dodatak
Polazište poznavanju etnokulturnog razvoja na području
hrvatskih zemalja jest zaključak o strukturalnoj složenosti pojma hrvatski
narod. Narodnosni procesi, zapravo, održavaju složenost prostora, društvenog
organiziranja i misaone baštine u hrvatskom srednjovjekovlju. U zbirni
etnokulturni pojam hrvatski narod uključuje se u tijeku srednjega vijeka
nekoliko etnokulturno različitih slojeva ili njihovih ivera, od kojih onaj
temeljni, slavenski sloj, bijaše Hrvatima srodan, a neki drugi, prije svega
različiti slojevi romanskoga stanovništva, bijahu etnokulturno raznorodni.
Narodnosni razvoj hrvatskih zemalja u srednjem vijeku nedvojbeno je usmjeren
prema kroatizaciji slavenskih i nehrvatskih/slavenskih narodnosnih skupina, ali
se pohrvaćivanje ne vrši u jednakim ritmovima na svim dijelovima hrvatskih
zemalja. Dapače, u nekim regionalnim cjelinama prethodna se narodnosna osnovica
ili trajno odupire hrvatskom imenu, premda je već u ranom srednjem vijeku ta
cjelina postala sastavnim dijelom hrvatskog društvenog i političkog prostora
(Slavonija), ili se, pak, nehrvatske skupine odjednom pojavljuju na površini
razvoja i ostaju zasebnim društvenim cjelinama u srcu hrvatskoga okruženja
(srednjovjekovni Vlasi).
Od etničkog supstrata što su ga u osvit svoje povijesti Slaveni
i Hrvati zatekli, dolazeći na obale Jadrana, romanski je sloj nedvojbeno bio
najvažniji, kako brojnošću, tako i trajnošću djelovanja u hrvatskom
srednjovjekovlju. Drugi etnički iver, primjerice ostaci romaniziranog
stanovništva ili prežici ljudske
osnovice avarskoga kaganata, jedna su primjetni u oblikovanju hrvatskoga
društva u srednjem vijeku.
Moglo bi se sasvim općenito reći da je srednjovjekovni grad na
istarskoj obali prije svega bio prostorom romanskog etnodruštvenog sloja, dok
je slavenski/hrvatski etnos obilježavao seosko zaleđe kontinentalne Istre.
Nazočnost Hrvata u istarskim komunama bila je brojčano skromna i nije mogla
utjecati na njihovo romansko obilježje. Zato će suprotnost između romanskih
gradskih središta i hrvatskog seoskog prostora biti temeljnom odrednicom
istarskog srednjovjekovlja.
Romanska nadmoć na obali, politički utjecaj Venecije i
njemačko-carski, poslije habsburški prodor sa sjevera, a u kasnom srednjem
vijeku i lepeza društvenih poremećaja, otežavali su rast hrvatskog etnosa u
Istri, ali upravo zbog toga ne valja zanemariti zadivljujuću otpornost tog
stanovništva u nimalo povoljnim okolnostima.
U gradovima na središnjem dijelu
istočnog Jadrana, što su u ranom srednjem vijeku ušli u opseg bizantske
Dalmacije etnokulturni odnosi bijahu temeljito drukčijima. Već od početka ranog
srednjeg vijeka dalmatinski gradovi su se našli u čvrstom hrvatskom okruženju.
Stoga Hrvati već u ranom srednjem vijeku naseljavaju gradska područja
dodirujući se u svakodnevici s romanskim stanovništvom, a gradska društva ulaze
u razdoblje kroatizacije.
Postoji
još jedna skupina romanskog stanovništva; oni su se pred naletom slavenskih
došljaka na prijelomu VI. i VII. st. raspršili po planinskim područjima
Dinarida i utonuli u potpunu povijesnu šutnju. Tek nakon stoljetnih procesa
prilagodbe i postupne preobrazbe napokon se javljaju – Vlasi. O njihovu
postojanju prvo svjedočanstvo donosi splitski kroničar Miha Madijev kad kaže da
su u vojski bribirca Mladena II. u bitci kod Blizne bili i Vlasi. Njihovi
stočarski stanovi i općine nalaze se u Lici, porječju Zrmanje, u kraškim
predjelima zadarsko-šibenskog zaleđa i u Cetinskoj županiji. Lički Vlasi imaju
svoje knezove, vojvode, suce i vlastito sudište («stol vlaški»), cetinski Vlasi
mogu odbiti kneza što im ga imenuje vlastelin, a njihovim vojvodom ne smije
biti Hrvat.
Određivanje
odnosa između izričaja slavenski i hrvatski bijaše plodom duljega razvoja. Još
se u IX. st. ta dva izričaja uzaja mno
dopunjuju i izmjenjuju čak i u nazivima hrvatskih vladara. U sadržajnoj
neodređenosti i miješanju naziva hrvatski i slavenski u vrelima zrcali se
etnokulturno prožimanje hrvatske jezgre i slavenske osnovice. Ali već na izmaku
IX. st. njihova upotreba postaje određenijom, a izričaj hrvatski
prevladavajućim. U Međurječju, pak, ono nikad nije zamijenilo općeslavensko
ime. Slavonija se već u X. i mnogo češće u XI. st. uključuje u pojam hrvatskog
kraljevstva, postaje njegovima sastavnim dijelom, ali dosljedno čuva svoje
prvobitno slavensko ime.
Glavnim
obilježjem jadransko-mediteranskog pojasa bio je grad i gradsko društvo, a
kontinentalni je prostor prije svega obilježavala zemljišna privreda i feudalno
vlastelinstvo. Tako se u hrvatskom srednjovjekovlju jasno razlikuju tri
područja gradskog života, koja se znatnim dijelom poklapaju s regionalnom
razdiobom hrvatskog prostora: istočnojadranski pojas, brdsko područje
srednjovjekovne Hrvatske i Međurječje.
Grad na
obali: Glavnina gradova na obali bila je po
pravnom položaju civitas ili sjedište biskupa, a gotovo svi su nastali na
kasnoantičkim korijenima (Zadar, Split…). Pored takvih urbanih područja postoje
još i tvrdi gradovi (castrum) te gradovi koji se nisu oslanjali na kasnoantičku
baštinu ili koji je uopće nisu imali (Nin, Šibenik, Senj…).
Grad u
zaleđu: U Hrvatskoj je grad u okrilju
vlastelinskih obitelji (Ostrovica, Sinj…), a prevladavajući oblik grada bila je
utvrda. Dometi takvih naselja bili su ograničeni zbog podložnosti feudalnoj ili
kraljevskoj vlasti te zbog činjenice da su smješteni u najosjetljivijem
geopolitičkom prostoru.
Grad u
Slavoniji: U Međurječju se gradski život razvio
više nego u Hrvatskoj. To nisu bila biskupska sjedišta pa gradovi nisu posjedovali
civitet, a društvena uloga ovisila im je o stupnju djelotvornosti kraljevskog
okrilja. Pored kraljevskih gradova razvila se i velika skupina feudalnih
trgovišta. Samo rijetki su iskazali povijesnu otpornost i jaku društvenu
individualnost (Gradec, Zagreb, Varaždin).
Kada je
došljak iz Italije, Petar Pantela, u drugom desetljeću XV. st. u Dubrovnik
prenio talijansku tehnologiju u proizvodnji otmjenih, skupih vunenih tkanina,
to bijaše jedino komunalno društvo na istočnom Jadranu koje je takvu tehnološku
razinu moglo prihvatiti i dalje razvijati. Dubrovačko suknarstvo, u cvatu do
početka 60-ih godina XV. st, najviši je tehnološki domet na području
proizvodnje u čitavom hrvatskom srednjovjekovlju. Pojavu novog činitelja na
Balkanu, Osmanlija, Dubrovnik je pažljivo osluškivao već od kraja XIV. st.
pripremajući se na prilagodbu. Provi ugovor s Turskom Dubrovnik sklapa već
1430. Sultan Murat II. tada je Dubrovčanima potvrdio slobodu trgovanja u
Carstvu. U sredini XV. st. stanje se pogoršavalo i Dubrovnik se učvršćivao,
gradila se Minčeta i pojas bedema prema Šrđu. Tada su srušene sve zgrade izvan
bedema, pa i radionice sukna na Pilama.
Spis
poznat pod imenom Pacta conventa ili Qualiter jedno je od historiografskih vrela o
hrvatskom srednjovjekovlju. Povijesnoj biti toga sastavka iz sredine XIV. st.,
s kroničarskim, pripovjednim značajkama, moguće je pristupiti samo uvažavanjem
činjenice o njegovoj kronološkoj sadržajnom slojevitosti, u kojoj se prožimaju
legenda i misao o dogovoru što ga godine 1102. sklapaju kralj Koloman i «prvaci
kraljevstva», prije svega kraljevski župani. Nedvojbeno je legendarnim slojem
kazivanje o staleškim, plemičkim pravima što ih je Koloman pripadnicima
dvanaest hrvatskih plemena tada tobože podijelio.
Poljički statut je sastavljen 1440. godine (u današnjem
obliku). Tada je popisano običajno pravo poljičkih seoskih općina, pa je
statut, pisan bosančicom, utvrdio visoku razinu njihove društvene zasebnosti.
